piše: Slavica Sarkotić
Nedavno je u jednoj našoj klinici ugušen čovjek. Mlad čovjek, sportaš, kineziolog, humanist, čovjek koji je pomagao djeci s poteškoćama.
Govore da se radilo o “uobičajenoj proceduri “, da je bio agresivan, da su osumnjičeni “samo radili svoj posao”.
Kao ljudsko biće a ne samo kao bivša zdravstvena djelatnica koja je radni vijek provela u zdravstvenom sustavu, i imajući u vidu poteškoće rada u struci, naprosto ne mogu vjerovati da danas, u 21. stoljeću ne postoje načini za umiriti pacijenta osim pritiskanja jastuka na lice i gušenja.
Ovu štetu je nemoguće popraviti. Čovjeka, Kristiana Josipa Periša nema i ništa ga neće vratiti. Tragično.
Sjećam se straha u očima pacijenata koji su nam dolazili.
I nikada, ni jedna moja kolegica ni ja nismo ni glas povisile, a znate da nije lako raditi s ljudima.
Ali oni su došli tražiti pomoć.
Naša dužnost bila je pružiti im je.
Često se zaboravlja jedna činjenica.
Naime, biti zdravstveni djelatnik nije samo posao. To je POZIV.
Onaj tko u sebi nema elementarne suosjećajnosti tim se poslom ne bi trebao baviti.
Duboko sam potresena ovim što se dogodilo.
I u trenutku dok se u jednoj drugoj bolnici nakon operacije, Bogu hvala uspješno oporavlja jedna od najdragocjenijih mi osoba u životu, ne mogu se bez boli u srcu nositi s mišlju na što je spao sustav kojem sam darovala 42 godine svog života.
Što će nam svijet ako u njemu nema empatije za drugog.
“BUDI DOBAR PREMA SVEMU ŠTO DIŠE, JER NIKADA NE ZNAŠ KROZ ČIJE TE OČI PROMATRA BOG.”