piše: Slavica Sarkotić
Život tako brzo juri da se često ne stignemo ni osvrnuti za sobom. Ujutro kad ustanemo, već imamo isplaniran cijeli dan koji je pred nama.
Ustajem rano, obavim ponešto prije odlaska na posao, onda sjedim osam sati za mikroskopom, promatram ne baš lijepe stvari. Pišem ljudima presude. I danas sam napisala jedan Carcinoma in situ, dvije Dysplasia gradus medii, i još nekoliko atipija na stanicama.
Prođe dan a da ne stignem pogledati kroz prozor. A pored prozora prolaze godišnja doba: – sjetih se nekog filma kad su u brzoj izmjeni kadrova prikazivali kako brzo protječe vrijeme.
Prvo proljeće (cvijeće otvara latice, leptiri svuda uokolo), ljeto (sve je u zelenilu i suncu, žega), jesen(lišće mijenja boju u crvenu i žutu), i, konačno, zima(grane se odijevaju u snijeg).
Sve je to promaklo pred mojim očima u nekoliko sekundi.Međutim, mi ljudi nikada ne gledamo na vrijeme tako, kao dotični filmski redatelj. Naprotiv, čini nam se da imamo vremena u izobilju.
Sutra ću pogledati kroz prozor, sutra ću otići u park, slijedećeg proljeća svakako ću posjetiti onu livadu iz djetinjstva gdje rastu nebeskoplavi zvončići i zlatnožuti žabljak, najesen ću otići do šume, baš onda kad lišće počne mijenjati boju.
Naravno da ne odem. Ni u park, ni na livadu, ni u šumu. Uvijek čeka neka gomila rublja za izglačati, uvijek je tu stol s kojeg treba pospremiti posuđe, na televiziji je svakoga dana barem jedan dobar film koji svakako treba pogledati. Slijedećega dana opet po starom.
Mislim kako bi moj otac postupio? Što bi on uzeo kao prioritet? I bi li on uopće mogao živjeti životom kakvim mi živimo, on koji je tako čvrsto bio povezan s prirodom. Njegove turopoljske šume njemu su bile ishodište svega, i njegovo najdraže okruženje.
Sjećam se, kad bi dolazio iz lova, majka bi ga uvijek dočekivala s pitanjem u kojem je bilo i malo ironije.
-Onda, što si ubio?
-Noge.-odgovarao bi on skidajući čizme.
-Noge sam ubio, užasno me bole.
Bilo mi je drago što nije ništa ubio, zato što sam oduvijek voljela životinje, ali sam znala da očevi odlasci u šumu nisu neizostavno povezani s lovom. Kao lugar, brinuo se da šumske životinje zimi imaju hrane, pa se mama ponekad ljutila što je odnosio kukuruz od kuće da bi zimi hranio srne.
Kao djevojčica čitala sam očeve «Lovačke vjesnike» i zamišljala proplanke i prosjeke o kojima su pisali Danko Angjelinović, Bogdan Stopar i Joža Horvat.
Mislim kako su i oni umnogome pridonijeli tome što sam usprkos tome što se bavim drugim poslom, moj život vezala uz pisanje.
I zato sam danas, kad mi se sve nekako skupilo, naporan dan na poslu, neodobren kredit mojoj kćeri, još punih pet tjedana dok dođe sin iz Berlina, opća rezignacija u društvu, odlučila otići u šumu.
-A što ćeš u šumi?-pitao me muž dok me vozio prema Prkovcu.
-Samo ti mene ostavi. I dođi po mene za dva sata! -rekla sam, ljuta na sebe što nikada nisam položila vozački ispit, pa sada moram moliti za svaku sitnicu.
Slegnuo je ramenima i izgubio se, dok su pod kotačima kamenčići letjeli na sve strane.
Pošla sam bez cilja. Znala sam otprilike gdje je šuma koja nam pripada, iako sam mišljenja da bi šume morale pripadati baš svakom dobronamjernom čovjeku.
Grane su me dodirivale i ja sam imala potrebu dodirnuti njih. Mirisala je slatkasto kozja krv bljedoružičastih cvjetova, a u travi se plavili cvjetići zimzelena.
Otac je znalački prorijedio šumu tako da su stabla danas vitka i mlada. Pod stare dane učim latinske nazive drveća i cvijeća, zato jer mi je to zanimljivo, čak se i moja sestra, agronom po struci čudi koliko sam naučila u kratkom vremenu.
Tako je ugodno dodirivati drveće, milovati mu koru, osjećati pod prstima kako kola život ispod te kore.
Zimi, kad bi otac išao u šumu nahraniti životinje, a snijeg napadao do prozora, mama i ja smo čekale strepeći da se otac vrati kući.
Krišom sam znala izaći u dvorište ne bi li čula kako snijeg škripi na stazi pod očevim čizmama. Na brkovima mu se znalo nahvatati inje, a sa sobom je u kuću redovito unosio i valove mirisne hladnoće. Mama je prigovarala zbog lokvica koje su nastajale tamo gdje bi ostavio čizme, tako je prikrivala sreću što je živ i zdrav.
Često razmišljam je li kad požalio što umjesto kćeri nije imao sinove. Nikada ga to nisam pitala, nikada nisam primijetila da nije zadovoljan s nama.
Iz niske živice, prepune bijelog glogova cvijeta, prhnulo je u zrak nekoliko ptica. Nisu očekivale da će im netko stran omesti poslijepodnevni mir. U visokoj sam travi ugledala par tamnocrvenih šumskih jagoda. Takve su mi otac i djed nekada davno donosili zataknute za obode svojih lugarskih kapa; mirisne stručke, tako ugodne dječjem nepcu.
Toliko je pitanja ostalo bez odgovora; o šumi, o vinogradu, o zemlji, životinjama i travama.Činilo mi se kako imamo toliko puno vremena ispred sebe.
Sad znam da se s vremenom ne treba igrati. Nakon rođendanskih proslava, kad bi se kumovi i prijatelji razišli, a za stolom ostala naša najuža obitelj, mogla sam sjesti i popričati s ocem. Ali ja sam žurila pokupiti posuđe, pospremiti stol, ukloniti ostatke hrane.
Subotom ujutro, u proljeće, još bih iz kreveta čula škljocanje škara; orezivao bi otac lozu u n ašem dvorištu koju je sam i posadio, mogla sam sići i gledati kako to radi, ali nisam.
Sad je kasno.
Sunce tako meko tone za krošnje turopoljskog hrasta lužnjaka, da čovjek uopće ne može uhvatiti trenutak kada se dan prometne u večer. Puhne večernji povjetarac, kratkog daha koji se samo ovlaš dotakne ramena, pomakne kosu s čela.
Kao kad ptica protrči kroz granje. Polja su ružičasta i ljubičasta u suton, od bezbrojnih krhkih cvjetića koji ne mogu živjeti u vazama.Toliko sam puta pokušavala, i svaki put mi je bilo sve više žao što sam uopće trgala to cvijeće s polja.
Hodajući, nisam ni primijetila da sam se našla na seoskom groblju. U predvečerje na groblju obično nema posjetitelja, možda uoči blagdana, ali sutrašnji dan je obični, radni, baš kao i ovaj današnji.
Kao dijete bojala sam se smrti ali me groblja nisu plašila. To su mjesta gdje bi smrt prestajala biti važnom. U hladu starih kamenih humki mirno cvatu neveni i bergenije, ponegdje zatitra i plamičak svijeće koju je netko jutros ili poslijepodne ostavio. Oštar škriljevac škripi pod nogama, pred očima promiču poznata prezimena uklesana u kamen srebrnim ili zlatnim slo vima.-Tihi dom obitelji...,ovdje počiva u miru…,a na jednom spomeniku nešto neočekivano: Sretan im počinak!
Na očevom grobu ptičica, ne znam kojoj vrsti pripada, sigurno je nešto naše, turopoljsko, možda pastirica, vrabac nije, njega poznam.
Donijela sam i spustila grančicu gloga prepunu sitnih, mirisnih cvjetova.
Danas znam što je otac nalazio u šumi. Zahvalna sam na toj spoznaji o mirnoći i snazi šuma koje tako obgrle čovjeka da pomisli kako je to jedino mjesto na svijetu gdje se ne može izgubiti.
–Bogataš sam jer mirno spavam!-govorio je otac.
Bogatstvo je mjerio čistoćom savjesti i prijateljstvom s ljudima i prirodom.
Ostavljajući mirisnu grančicu na njegovom grobu i, umjesto svijeće, zraku sunca tonućeg za krošnje koja je svoj najajči sjaj zadržala baš na prvom slovu očeva imena, na prstima sam krenula dalje. Oca sam ostavila u zagrljaju šume, u društvu milijuna bića koja i ne pomišljaju na selidbu …
Očev, i zeleni blagoslov Turopoljskog luga, odagnali su opet, sve moje strahove!