IZ NAŠE ARHIVE
PRIČA CURE S NAŠEG BRDA -UVOD U “SJEĆANJE” …objavljeno 17. lipnja 2011.
piše: Hrvoje Mužević
Slavonski Brod/…(Bila je dijete, i bio sam dijete …ne valja, previše asocira na E. A. Poa ovaj uvod …previše sam pod dojmom, jer sam sreo jednu kolegicu nakon skoro petnaest godina.
Uglavnom …bili smo djeca i živjela je preko praznika u našem brdu …iza reda visokih jablana. Dolazila je praznicima i preko ljeta, u staru kuću s visokim plafonima. I starinskim klavirom koji je divno znala svirati. Družila se s nama i pričala priče o dalekim zemljama u kojim je bila, i u koje planira ići. Imala je planove i sve je podredila njima. A bili su veliki i nitko nije bio siguran da li će ih ostvariti. Možda čak ni ona sama. Jednoga dana je otišla i više se nije vratila. Kao neko nestvarno događanje, ostalo je sjećanje na nju …cijelo jedno desetljeće …)
-Preko neta sam nedavno nabasao na nju i na njene priče. Ostvarila je veliki dio snova, ugledna je i poznata osoba.
Ali, najvažnije …ostala je skromna i vjerna svome brdu i jablanima. Kojima više nikad neće doći …ali žive stalno u njoj.
Zato sam kopirao ovu priču, jer govori o ljudima koji su daleko od svog kraja, imaju sasvim druge živote …ali, ako su pravi … nikad ne zaboravljaju odakle su potekli.
SJEĆANJE … 2003. godine
piše: Martina Vranešić (Bothorn)
Berlin/U tihoj noći, kada se spusti mrak nesvjesno mi se misli kreću oko moga zavičaja. Gledam u mrak i vidim sve ljepote moga djetinstva. Topli zrak s laganim vjetrom, zelenilo i miris kajsija, plodne od mediteranske klime moga grada Slavonskog Broda. Uživam zrak s pogledom prema gradu osvjetljen u zlatnim bojama. Čuje se zvižduk noćnih ptica, ponegdje se prepoznaje glas cikade, koji prodire u tišini mraka.
Počinjem sanjat i sjećat se mojih najdražih. I gle, odjednom smo svi zajedno. Bučno se širi porodica po našoj terasi. Došli su iz svih krajeva, da zajedno slavimo naše živote, našu porodicu i familiju. Mi djeca se okolo igramo, ponekad mazimo s ljubljenim prijateljima koji su nam dugo nedostajali.
Širi se harmonija i izgrađuju se sve jače veze među nama. Žene pripremaju obilnu večeru, piće je već na stolu. Vino je donio ujak iz svog vinograda u Podvinju, gdje s mnogo opreznosti radi iz dana u dan. Veselje je veliko, a rodbina isčekuje da se svi okupe oko stola.
Počinje roštiljanje, mirisi nas potječu na glad. Pije se, pjeva se i slavlje je počelo. Dugo sjedimo skupa i mezimo, mi djeca trčimo okolo naokolo i uživamo buku.
Polako se svi spremaju kući, no rodbina iz Sarajeva će ostat još koji dan kod nas. Još uvijek je mrak i opet je zavladala tišina. Gledam u noć i uživam sjećanje. Kad se napregnem preko ograde terase i zauzmem pravu poziciju vidim kroz krošnje drveća vatru rafinerije preko predivne rijeke Save.
Ujak mi tamo radi. Svako jutro se diže rano, ide na posao i točno u tri sata popodne stiže svojoj majci, mojoj baki.
Često se sakupimo u to doba u Bosanskom Brodu …ulica Maršala Tita.
Bučno je, jer se sva djeca igraju u dvorištu. Tako i ja s njima.
Dida sjedi pod lipom i prati moji pokrete, a u očima uvijek suza radosti što su mu unuka i kćer u blizini. Kćer pomaže majci u stanu i nakon igre odemo i nas dvoje gore. I opet mirišem onaj stari, meni dobro poznati miris, koji se nalazi u toj zgradi. Teško je za opisati, jer ga danas rijetko susrećem. Ako …onda je to trenutak, možda u mome hodniku, daleko od ljubljene familije, ili samo u mojoj mašti. Miris je mliječan, pomalo star i prašnjav, ali ostao je zgradi vjeran.
Tako ručamo i ja i moji se vraćamo u Podvinje. Svaki put kad prekoračim prag kapije i zakoračim na zelenu travu, udahnem duboko i osjećam da sam kod kuće, i da je ta kuća jedina koju ću ikad zvati domom, bilo gdje se ja nalazila.
Često pomislim u trenucima tišine, kako bi bilo da samo sekund stanem na našu terasu i udahnem zrak moje domovine.
Znam da bi taj tren ostao vječno u mom sjećanju. I ponovo se spušta mrak. Vidim sve isto kao i prošlu noć …tišina je i ništa se ne razlikuje od ostalih noći, samo su zvijezde jasnije. Uputim pogled prema njima i čini mi se da ih mogu dohvatiti. Pružim ruku i dodirne me stara ljubav; nostalgija se širi po meni i dopuštam joj da mi se pridruži. Zajedno slušamo topli vjetar koji lagano puše kroz krošnje drveća.
I nostalgija me potakne da se ponovo prisjetim ranog mog doba. Zajedno gledamo u prošlost i nasmješim se kad vidim moje društvo. Ono me je pratilo kroz svako ljeto, svaki dan. Zajedničke igre pred kućama, pod lipama, trčanje po širokim poljima, branje kukuruza, poslije izlasci u grad i prve simpatije koje smo susretali na Korzu ili kraj predivne rijeke Save, šetajuci po blago osvjetljenom keju.
Udisali smo miris rijeke, gledali preko nje u osvjetljene kuće i ludirali se onako kako pristoji mladim djevojkama. Pratila nas je čvrsta veza i isti interesi, koji nisu išli dalje od zabave. Sve bi bilo harmonično i ugodno. Susretali smo nove ljude, izlazili smo u mnogobrojne kafiće grada, koji su se stvorili kao mravinjaci, ali zato nam nije nikad bilo dosadno.
Po povratku u Podvinje smo imali jos dugo da pričamo o doživljenim događajima. I tako opet prođe jedan dan. No, odjednom je vrijeme išlo dalje, bez mene. Došla su teška vremena za sve osobe koje su mi mnogo značile.
Sjedila sam opet u mraku i mislila sa strahom na njihove živote u nadi da ćemo se ponovo vidjeti.
I došao je taj dan. Sve mi se činilo istim, samo što smo svi bili nešto stariji. Put za domovinu je ostao stari. Poneka promjena koja nije za spomenut. Izgradili su se novi mostovi, ali pitanje je da li će spajat ljude. Tako sam i ja prešla prvi most danju i vidjela iz daleka već dragocjene jablane. Visoki i toliko ponosni da se samo malo viju kada vjetar zapuše. Iz daleka sam prebrojala šestnaesti jablan i znala sam da mi je tu dom, preko puta njega. Raslo je isčekivanje i strah da se nije štogod promijenilo. Kad sam stigla sve mi se činilo poznato. Prekoračila sam prag kapije, stala na travu i duboko udahnula miris moje domovine. Bio je pun ponosa a ja opet puna sjećanja. Svaki dan u tuđini je izgubio vrijednost kada sam stigla u svoj dom. Sve brige koje su me dotad pratile izgubile su važnost, jer sam doživjela srce puno radosti i ljubavi.
Polako se sprema večer. Stala sam na terasu i pokušala vidjet kroz krošnje drveća vatru rafinerije …ali nije gorjela. Pokušala sam vidjet zlatno osvjetljen grad, ali nije bilo više te bogate tople boje. Uputila sam pogled prema zvijezdama, ali nisu svjetlile tako jasno kao nekada.
Uznemireno sam legla spavat i očekivala da pređem sutradan još koji most. Jutro je bilo opet predivno, sunčano i toplo. Priroda … zelenilo i razne boje u dvorištu bi mogle razveseliti i najtužnije ljude. Polako sam se spremala u grad da prošetam starim stazma moga zavičaja.
Svijet je sjedio napolju i uživao jutro s kavom ili drugim pićem. Trgovine su bile prazne, a ja isto tako odlučim da se pridružim nekom stolu.
Sve je bilo mirno, bez velike buke. Ali taj dan nisam prešla most. Ni sljedeći, pa sam odugovlačila sve do kraja. Osjećala sam razne promjene koje još nisam znala uvrstiti u sadašnjost. Samo sam znala da je nešto drugačije.
Večeri su postajale rutina …izlasci i stara poznata lica. Stara buka od familije je nestala. Ponekad netko zakorači u naše dvorište …kao da se zabunio … da posjeti stare prijatelje ili familiju. Vjerni su ostali samo najbliži.
Došla je bolest preko mnogih, životna monotonija, brige za opstanak sve veće. Djece u dvorištu više nema, pa ni obilnih meza sa starim Sarajlijama i Brođanima. Nestali su starogradski zvuci kojima su se nekada svi jednim glasom pridruživali.
Svjet je postao sve tiši a mnogi su počeli zivot u drugim krajevima. No, čežnja za Brodom im je ostala u srcu. Dali su velike žrtve za “bolji život” negdje vani. Ali zauvjek će im ostat sjećanje na nekada i vječno pitanje …da li su morali napustiti ono najmilije? Da li im je sada bolje? Da li su dobili ono sto su očekivali?
Prolazili su dani. Večeri su bile hladnije nego nekada a ni kajsije nisu rodile kao prije. Možda smo im nedostajali, pa nas kažnjavaju neplodom.
Mnoga pitanja bez odgovora. U tihoj noći ih tražim.
Kada sjednem sama na terasu, upalim svijeću i razmišljam o dogodovštinama i sudbinama. Ali, zadovoljavajući odgovor nisam dobila.
Opet uputim pogled prema zvijezdama. Vidim Danicu, velika kola …i čekam želju, da padne s neba. I uistinu, padne jedna samo za mene, ali prije nego sto je sagorjela u Brodskoj atmosferi zaboravih što da poželim.
Čekam drugu. I opet mi se pridruži nostalgija, moja vjerna prijateljica. Zajedno razmišljamo kako li izgleda zavičaj preko mosta. Šarenilo prirode, veseli ljudi, pijaca i buka, ogromna robna kuća Beograd i hotel Ada, crkva u koju mi je djed redovno išao, trgovine zaštićene zelenim zavjesama, siromašan stan mamine tetke, bučno dvorište bake i miris njene stare zgrade.
Razveselimo se ja i nostalgija i sklopimo oči da dočekamo sutradan s odlukom da prekoračimo most na Savi.
Prelazim ga, nostalgija šuti i mirno me prati njen pogled, upućen strahovito u moj pravac. Prešla sam most, vozim se preko upaljenog asfalta i krećem prema ulici Maršala Tita. Čudim se što je fasada robne kuće promijenila boju, i ne sviđa mi se to žarko žuto.
Prolazim kraj stana mamine tetke. Ona je naslonjena na prozor i ugleda nas puna veselja. Primjećujem da je tužna vrba narasla i da je spustila svoje grane na zemlju. Kako sam samo mogla propustiti njen razvoj? … pitam se tiho.
Čudim se kada se približam bakinom dvorištu.
Nema svijeta po glavnoj ulici, pa mi se čak čini da ne čujem glasove razigrane djece. No, to mi se samo učinilo. Kada sam stigla u dvorište ugledam igrajuću djecu, koja me znatiželjno gledaju.
Lipa ja na mjestu, nije se promjenila i iz šupe u dvorištu mi izlazi dida. Iz daleka vidim da se nije ništa promjenio. Radosno i presretno me ugleda i zagrli.
Čujem da mi vjetar sapuće njegove riječi. –Dijete, došla si mi opet!
Ulazimo u mirisnu zgradu. Još uvijek je dosta tamna i hladna. I česma u hodniku je za cijelo vrijeme preživjela korištenje. Nasmiješim se tome, jer znam da me čeka posao iz djetinstva. Zidine zgrade mi dovikuju bakinim glasom: –Donesi bokal pun vode s hodnika! Ja krenem. Ulazim u stan i vidim svu moju familiju okupljenu za ručak. Koja divota!
Odem do kupatila, gledam kroz prozor i čudim se. Odjednom … nestaju djeca iz dvorišta, nema zvižduka ptica, nema buke moje familije u pozadini. Postoji samo tisina koja se je pretvorila u pustinju. Nema više života, koji me je pratio u zavičaju.
Nostalgija me dirne i blago pogleda. Vraćamo se kući. Prelazeći preko mosta, ne okrećemo se …ostavljamo sjećanja na miru.
Opet se spušta mrak nad mojom terasom. Vidim kroz krošnje drveća lagano tinjanje rafinerijske vatre.
Pale se svjetla grada. Upućujem pogled prema nebu i zvijezdama. Polako se oblači. Vrijeme se mjenja.