SLAVONCI I ZIMSKE RADOSTI

Napisao: Željko Lukić 034portal.hr
Uživanje Slavonaca u zimskim radostima zahtijevalo je vještinu u izradi vlastitih klizaljki, saonica i skija, uglavnom bez metalnih dijelova.
Čekam i čekam da padne snijeg ne bih li prigodničarski podsjetio današnje hodočasnike u inozemna skijališta na vrijeme kada se po snijegu i ledu vozikalo u najbližoj okolici u selu i gradu. Snijeg nikako da padne, pa evo…

Jedna požeška djevojčica s modernim „rolama“ nije mi mogla vjerovati da su koturaljke ne tako davno imale 4 kotačića u širinu. Kako li će onda djeca, koja se danas kližu s kupovnim klizaljkama, znati da su se još do prije nekoliko desetljeća možda čak njihovi roditelji klizali na drvenim klizaljkama koje su se vezale za cipele?

Snijeg i led uvijek su voljela samo djeca, dok su odrasli muku mučili kako bi prevozili sebe ili teret kad „nakrka“ snježni pokrivač, a ceste i staze se zalede. Tradicionalni Slavonac stoga nije rado spominjao snijeg, led i hladnoću u svojim pjesmama ili izrekama, a najpoznatiji je onaj napjev: „Ženit ću se ja još ove zime / da se  imam zajebavat s kime“, a svima je vjerojatno poznata izreka: „Ne pada snijeg da prekrije brijeg, već da svaki vrag ostavi svoj trag“.

Velike zaprežne saonice i nešto manje za ljudsku vuču  nalazile su se, u vrijeme kad je bilo više snijega nego danas, u gotovo svakom seoskom kućanstvu. Zimi su seljaci putovali u grad na velikim zaprežnim saonicama, a ja se sjećam da sam se kao dijete iz Požege vozio u jednom takvom vozilu do Vetova umotan u deku (kočijaš i vlasnik saonica bio je pok. čič-Pero Razumović).

Ako izuzmemo rekreativce i sportaše, stanovnici Požeške kotline nisu bili baš vješti skijaši, a za kretanje pješice kroz snježne nanose umjesto skija ili kraplji najbolje su bile duboke čizme namazane svinjskom mašću. No, za djecu i njihove zimske radosti slavonski seljak, uz svoju spretnost i domišljatost, bio je voljan odvojiti dio vremena i načiniti im saonice, skije, pa čak i klizaljke. Sve od drveta i samo drveta!
Saonice, koje su od davnina zvali „sone“, bile su najjednostavnije za izradu: dvije zaobljene daske spoje se poprečno trećom daskom, a s prednje strane je uglavljena drvena palica koja je držala konstrukciju i služila za vezanje špage za vuču. Sve to često bez ijednog čavla.

Gradska djeca ipak su imala finije ljepše, ali krhkije oblikovane saonice, lakirane i bojane s plehom na salincima. Gradske sanjke za odrasle su, pak, izgledale više kao fijaker bez kotača, nisu bile namijenjene prijevozu većeg tereta, a bile su rijetke u Požegi, jer su ih mogli priuštiti samo imućni.

Izrada skija (koje su u nekim selima zvali „baskije“) bila je nešto složenija jer se drvo kuhalo da bi se moglo savijati, a bile su upola kraće od kupovnih. Zanimljivo je i to da je malim slavonskim skijašima više odgovarao jedan deblji štap nego dva manja i tanja. Stavili bi ga između nogu i njime se odguravali prema naprijed ili kočili na nizbrdici.

Trebalo je znati izraditi i drvene klizaljke koje su vjerojatno u cijeloj Slavoniji nekada zvali „sličuge“. Problem kod skija i klizaljki nije bio u samoj izradi nego u vezovima za obuću, jer pancerice s metalnim vezovima i oprugama nisu postojali ni u mašti. Čvrsta špaga, ili još bolje štavljena masna koža izrezana na trake trebala je što čvršće držati skiju i klizaljku uz đon cipele, a da se opet može lako odvezati (tko bi  djeci kupovao posebnu obuću za klizanje i skijanje?), dok su bakandže sa „šuneglama“ više odgovarale toj namjeni nego kožne čizme.

Sve što se po selu vozilo po snijegu i ledu imalo je malo ili ništa željeza na sebi. Dok su kola s kotačima morala imati željezne okove, drvo na velikim saonicama spajano je „lastinim repom“, ili još češće drvenim klinovima. Sačinjene od kvalitetnog tvrdog drveta (bukva, grab, javor, hrast, orah) dobro spojene i čuvane, dječje saonice i skije su nerijetko prelazile iz ruku jedne generacije u drugu. Tko bi to danas pravio kad se mogu kupiti jeftine kineske plastične nakaze koje glume saonice i pucaju usred sezone?

Požežani su se, po svemu sudeći, odavno klizali na metalnim klizaljkama, jer su priređivali natjecanja na zaleđenim barama, te – vjerovali ili ne –  osnovali klizački klub još prije više od sto godina, a nešto kasnije čak  i hokejaški klub! Zabilježena su čak imena klizača, no ne bih sad zamarao čitatelje tim detaljima. Teren za klizanje nalazio se pored Ratarnice.

Svako naselje imalo je svoje strmine za zimske radosti – npr. Vetovo je imalo strminu zvanu Karade na Mikića-brdu, dok je omiljeno sankalište požeške djece bio Stari grad.
Usporedimo li zimske potrebe i zimske radosti sela i grada u Požeškoj kotlini, u prošlosti i nisu bile tako različite. Naime, sirotinja iz Jagodnjaka ili Ciglana imala je jednak pribor kao i seljaci, dok je u isto vrijeme poneki imućniji seoski gazda imao ljepšu i bogatiju zimsku opremu nego ostali suseljani.

Ono što je bilo, a i danas je jednako, jest snješko (posljednjih godina udomaćio se naziv: snjegović). U selu i gradu pravljen je po istom modelu: s truljavim loncem na glavi, metlom u rukama i mrkvom umjesto nosa. No, kako su zime sve siromašnije snijegom zaboravljaju se pomalo takva veselja. Ipak, kad snježni pokrivač padne redovito donosi pokojeg golemog snješka kojega rado fotografiraju novinari.

Hoće li taj snijeg već jednom pasti? Hoće, sudeći po onoj staroj izreci: „kad zima ne ubode rogovima, ona ošine repom“.