CENTAR

DRUGI KUT MOTRIŠTA
piše: Rajko Glibo
A. P. Cican gazi srednju životnu dob. Svi ga poznaju i svatko u sebi nosi svoj komentar o Cicanu kako u dosadašnjem životu nije uspio. Koji god obrt počne, malo-malo pa bankrotira i sve ode k vragu. Živci su mu tančali. Što je dublje tonuo, to mu se više žurilo. Neki dan je, zbog radova na cesti kod Marine Pećine, “poludio”. Odron na cesti se sanira. Strjelica na njegovoj strani ceste pokazuje da mora preći na lijevu stranu. Svojom desnom stranom loše ceste sporo se miga auto. Kada se približilo, Cican kroz otvoreni prozor kriknu: –Koji kurac ti ovdje predstavljaš? Čovjek ga pogleda i bez riječi produži vožnju. Cican u retrovizoru motri svoju ženu  hineći joj važnu personu … –To je moj profesor …uzvrati žena. Cican osta kao popišan.
Tvrdo je odlučio da bankrotima mora stati u kraj. Zapikirao je derutnu kuću u Centru gradića.
Bljesnulo mu je. U jednoj banci digao je, potajice od svijeta, kredit i kupio prilično jeftino tu derutnu kuću.
U njoj su odrasle u skrbi svojih roditelja, četiri sestre i poudale se u udaljenija mjesta. Kuću su dugo prodavale dok se nije pojavio Cican.
U obnovljenoj i proširenoj kući otvorio je mesnicu. Cican sve neuvjerljivije hini veseljaka i krije u sebi procvjetalu tugu. Dio njegovih sunarodnjaka  “divio se”  novoj kući i Cicanovom uspjehu. Drugi dio susjeda držao je odmak i od kuće i od Cicana, jer je on za njih “kaurin”.
– U sridu, u sridu nego što .. ponavljao je, krišom od drugih, Cican i zadovoljno trljao ruke.
Kratko je trajalo zadovoljstvo. Obrt ne ide, pa ne ide.
Ne može od zarade ni kredite otplaćivati, ali šuti i tone u sakrivajuću tugu. U siromaštvu je svatko svakom kriv.
Cican još ne zna koga, zapravo, on predstavlja.
Kad svijet nema para, nema ni centra.