VIJEST SA DNA STRANICE

piše: Sonja Smolec

Prije par dana, kad sam konačno dobila svoj teško zasluženi godišnji odmor, odlučila sam napraviti red u šupi, vidjeti koje stvari treba sačuvati a koje baciti. Kopajući po starim, prašnim kartonskim kutijama, našla sam list novina umetnut između dvije staklenke za zimnicu iz vrlo jednostavnog razloga, da ne zveckaju i da se ne polupaju. Pogled mi je privukla stranice crne kronike i mali, podebljan naslov Našli su ga na klupi pored tramvajske stanice. Sjetila sam se dana kad sam prvi put vidjela tu vijest. Datum je bio pet godina star. Mjesec kolovoz 2002. Pogledala sam njegovu sliku i činilo mi se da sam prepoznala mladića kojeg sam nekad davno sretala u naselju. Ne znam zašto, ali pogled su mi privlačile njegove oči i nervozni pokreti. Unatoč tome, bio je uvijek uredno obrijan. Znao je žicati, tražeći tek kunu ili dvije. Izgledao je kao da mirno spava. Novinari su razgovarali sa susjedima i poznanicima. Bio je tako dobar i miran mladić, govorili su susjedi. Mnogi od njih nisu ni primijetili da ga već tri mjeseca nema. Majka ga je nakon povratka iz zatvora pokušali uključiti u program odvikavanja. Rekli je da će ako treba prodati i kuću, da će odseliti u nešto manje, da će učiniti… nešto. Ali bilo je prekasno. Do prije šest mjeseci nitko nije primijetio u kakvim je problemima dok policija jedne večeri nije došla na kućna vrata i odvela ga.

Tog dana, kad su novine izašle iz tiska, njega više nije bilo. Pretvorio se u malu sliku, inicijale pridružene broju 25 i par redova na dnu stranice, na dnu crne kronike. Na statistiku. Za mnoge. Ne i za njegovu majku i sestru. Nisam znala tko je on.

Sjetila sam se priča koje su se uglavnom mogle čuti na autobusnoj stanici. Sjetila sam se poziva kad me dva dana kasnije, nazvala kolegica s posla i pitala idem li na sahranu.

-Na sahranu? Kome? – začudila sam se jer nisam čula da je umro netko poznat.

-Kaj nisi čula da je umro sin naše Ružice?

-Ne. Pa kaj se dogodilo?

-Di ti živiš? Pa onaj dečko o kojem se toliko priča, taj kaj su ga našli na klupi. Predoziral se.

-Daj, nemoj, pa kaj njen sin nije u Americi?

-Bil je do prije godinu dana, a kad se vrnul, sve je otišlo k vragu. Zakvačil se na nekaj, valja na špricu i eto, ode…

-Nisam znala. u novinama su bili samo inicijali.

-Onda? Dođeš?

-Ne. Mislim da neću.

Nisam tip za sahrane. Nije da nemam poštovanja prema preminulima i rodbini, ali poslije me uvijek mjesecima proganja ta slika. Kupila sam cvijeće i platila svjećari da ga isporuči. Užasavala sam se pomisli otići na sahranu sina žene koju sam poznavala godinama. Radile smo u istoj ustanovi, odlazile kupovati gablec u istu trgovinu. Nismo bile prijateljice, tek kolegice s posla. Nije bila puno starija od mene, ali je uvijek djelovala nekako zrelije i ozbiljno. Pozdravljale smo se, pitale ono uobičajeno, neobavezno, kako si, kako djeca. Nisam mogla zamisliti kako joj je. Osim toga, ne bi mogla gledati sve one face koje će doći na sahranu samo da ih se vidi (Bože oprosti, ali na žalost i takvih ima) pa da mogu slijedećih mjesec dana ili više pričati “oh, kako je to bilo strašno, kakva je to sahrana bila, a jeste li možda čuli…. bla bla bla…”, sve dok im misli ne skrenu na neke druge ovozemaljske probleme. Većina njih ne pozna obitelj, vjerojatno ih nikad nisu ni vidjeli, tek čuli su da je netko od prijatelja njihove djece nekad “s tim dečkom” išao u istu školu. Većina od njih su roditelji, većina od njih misli “tosemeninemožedogoditi”.  Više cijenim one koji će to napraviti u tišini, iz poštovanja će ponuditi pomoć. Ili kod kuće u miru zapaliti svijeću, kako sam i ja to napravila.

Nisam mogla gledati patnju majke koja je izgubila dijete. Suze sestre koja je ostala bez brata. Nema veće boli osim smrti i rađanja djeteta. Samo, kad majka rodi, ima se čemu nadati. Kad dijete nestane, sve su nade izgubljene. To jednostavno nije prirodno. Ružica nikad neće saznati koja bi djevojka postala njegovom ženom, nikad neće čuti njegovu djecu kako je zovu bakom. Neće kupovati igračke niti sve one male sitne ludosti koje tako vesele sve bake.

Sjećala sam ga se od prije dvadesetak godina, kao malog, skromnog i tihog dječaka tamnih očiju, kojeg nisu mogli nagovoriti da se slika s Djedom Mrazom. Kasnije, ponekad sam ga sretala u robnoj kući. Ponekad je bio sa sestrom i majkom, uvijek se vukao polako, razgledao stvari, nikad ne tražeći ništa.

Jednom davno, dok sam pila čaj u restoranu poduzeća, Ružica je sjela do mene da u miru pojede svoj sendvič i popije kavu. Opet smo, kao i većina žena pričale o djeci, o cijenama voća i povrća, o poznanicima koji su dobili povećanje plaće, o mogućnosti da mi slijedeću plaću i ne dobijemo, o mogućem ratu. Pričala mi je s ponosom o kćeri koja je išla u baletnu školu, koja je išla u glazbenu školu, i uz sve to bila odlična učenica. O sinu je pričala malo.

Došao je rat, promijenila sam posao, Ružicu više nisam sretala. Netko, ne sjećam se više to, rekao mi je da se ponovo udala ali i rastala. Nikad nisam marila za tračeve i takve vijesti. Svatko ima pravo na svoj privatan život.

*

Srela sam ju petnaest godina nakon rata. Vrelo ljetno poslije podne kada se asfalt savija pod korakom a znoj izbija i na one pore za koje nismo ni znali da postoje. Na ulici mi je prišla žena u crnini. Nisam ju prepoznala.

-Bok Ana, kako si?

-Bok… – vidjela je da zbunjeno trepćem, da se ne sjećam. Prepoznala sam to u njenom pogledu.

-Ne sjećaš me se, jel’da? – glas joj je bio promukao kao kod svih žena koje mnogo puše. Nakašljala se.

-Oprosti, glas mi je nekako poznat…

Ružica. Iz susjednog naselja. Nekad smo radile zajedno.

U glavi je neki tihi klik postavio izgubljene dijelove slagalice na njihovo pravo mjesto. Crte lica postale su poznatije. Čak mi je i ton glasa postao poznatiji. Nasmiješila se.

-Imaš malo vremena? Baš mi se pije kava, a doma nije nikad tako dobra kao u kafiću. Htjela bi proslaviti rođendan svog sina.

-Pa… zapravo imam. – odgovorila sam iako baš i nisam imala vremena, žurila sam doma. Trebala sam staviti kuhati ručak, napisati neka pisma, odgovoriti na e-mailove, naći se s prijateljicom, kupiti kino karte i otići s djecom u kino. Obećala sam ih odvesti na gornji grad. Na šetnju, druženje i sladoled.

-Znaš, danas je mom Robiju rođendan. Trideseti.

-Pa… – skoro sam rekla sretan mu rođendan, u zadnji se čas savladala jer sam se sjetila o kojem Robiju govori – ah, zar… – nikad se nisam našla u takvoj situaciji da budem pozvana na kavu na nečiji rođendan, a ta ista osoba je već pet godina na nebeskim poljanama. Ili tamo negdje.

Sjele smo na terasu najbližeg restorana i lako našle mjesto u hladu. Godišnji su odmori, grad je poluprazan. Konobarica koja je dotrčala kao da ju plaćaju da trči, bila je mlada, nasmijana, kose zakvačene jednom od onih današnjih uobičajenih plastičnih krokodilastih kvačica, a nekoliko uvinutih pramenova palo je na lijevo rame. Naručile smo.

Neko smo vrijeme sjedile u tišini. Pitala sam se da li njena šalica kave, moj juice i dvije kriške pite od borovnica koje je naručila mogu preskočiti onih petnaest godina koliko se nismo vidjele. Nešto je bilo u zraku. Neka čudna praznina koja se ne da opisati. Koja se ničim ne da ispuniti. I dok sam se vratila iz vlastitih misli već mi je pričala o sinu koji je u školi bio prosječan, koji se nije ničime isticao sve do sedmog razreda kad je, iz čistog mira, uzeo školsku stolicu i zavitlao je kroz zatvoren prozor. Staklo se rasprsnulo u bezbroj staklenih šiljaka koji srećom nikoga nisu ozlijedili, osim krova automobila profesorice tjelesnog odgoja. Stolica je pala pored auta. Nisu podigli tužbu. Razlog je bio vrlo jednostavan. Desetak dana prije tog događaja otac mu je iznenada preminuo.

Robert je iz škole odlazio sam, ne družeći se više s nikim iz razreda. Neko vrijeme, njegov mu se najbolji prijatelj uzalud pokušavao približiti i družiti se. Socijalna radnica zvala ju je na razgovor, otišli su kod psihologa, rješavali neke testove. Činilo se da je sve u redu. Rekli su da mu treba vremena da preboli smrt oca. I dalje je bio povučen i tih, platila je instrukcije, ocjene su se popravile i postao je bolji učenik nego što je prije bio. Nakon nekog vremena prijatelji su ponovo dolazili i zvonili da zajedno idu u školu. Svi su govori  da je to ono pred pubertetsko razdoblje, neka djeca su osjetljivija od druge. A ona nije imala vremena. Radila je u novoj radnoj organizaciji, vrlo često morala je ostajati prekovremeno.

Nisam prekidala njeno pričanje. Nisam ništa pitala iako sam postala radoznala. To je valjda u ljudskoj prirodi. Moj običaj nikad nije bio da ljude ispitujem o onim stvarima za koje znam da ih najviše bole. Valjda su se zato vrlo često i lijepili za mene, pričajući mi svoje priče. Uvijek sam znala slušati.

Svoju je priču nastavila o tome kako je Robi otišao u Ameriku.

-Znaš, Melita je dobila stipendiju (tko je Melita? vrtila sam u glavi imena i slike iz prošlosti i nijedno se nije uklapalo. Trepnula sam kao da mi je nešto upalo u oko) … i otišla u Ameriku. Znaš moju Melitu. Moju kćer Melitu? (ah… novo ah.. mi se smjestilo negdje duboko u grudima i trudila sam se da tamo i ostane, da izdajnički ne izleti van. Dakle, njena se kćer zove Melita. Nisam se mogla sjetiti da mi je ikad spomenula njeno ime. Možda i je, nekad davno, ali, godine su učinile svoje.

-U Ameriku? Baš krasno …nisam znala koliko je to bilo ili nije bilo krasno. Valjda ću doznati iz ostatka priče. Postalo je sparno, popila sam svoj sok i naručila vrč vode s ledom. –I? . bilo je moje dubokoumno pitanje.

-Nakon godinu dana javila je da se udaje za nekog tipa. Za nekog portugalca koji tamo živi. Jako bogatog. Evo, pogledaj… – izvukla je slike koje su izgledale kao da ih je najmanje milion puta držala u rukama. Na slici je bila ljepuškasta plavokosa mladenka, do nje crnomanjast mladić. Ništa neuobičajeno.  Sve mladenke su ljepuškaste.

-Znaš… – nastavila je …Melita je uvijek bila drugačija. Čak i po izgledu. Plavokosa na moju baku. I da znaš, u svih ovih desetak godina, samo su me jednom posjetili. I to kad je bila sahrana. Čak i ne pišu. A unuke vidim svakih godinu dana samo na rođendanskim slikama. A ovo ovdje... – pružila mi je drugu sliku.. -ovo je moj Robi. Zvali su ga da kod njih dođe završiti školu. Pomogli mu da se upiše na dobar fakultet…

Na slici je bio mladić, sasvim različit od onog kojeg sam ja znala, odjeven u studentsku togu i s onom smiješnom četvrtastom kapom na glavi.

-On i sestra jako su se voljeli. I da znaš, uspio je. bio je jedan od najboljih učenika i studenata. Čak je i radio negdje kod nekog odvjetnika. A ovo, ovo su moji unuci. Djeca na slikama bila su kao i sva djeca, zgođušna, širokog osmijeha kakav se naručuje kod fotografa i s kvačicama za ravnanje zubi. Nisu izgledala ništa posebno. Djeca su uvijek najljepša valjda samo njihovim roditeljima, bakama i djedovima.

-Jel’da su slatki?

-Da, zbilja su slatki.

-A Robi? Kaj za njega veliš. Pravnik.

-Pa… – kog vraga sam sad trebala reći. Da li je nešto uopće i očekivala?

-Da, zaista, bio je. Onda je došao doma. Imao je više novaca nego sam ja u svom životu vidjela. Bio je malo čudan, ali, mislila sam, došal je iz stranog svijeta. Odrastao je, završio studij, radio je, promijenio se. Ovdje nije mogao naći posao. Čak ni diplomu nije mogao upisati u radnu knjižicu. Ipak, snalazio se, kupio je auto. Kupoval si je dobru obleku. Bar ispočetka. A onda, počeli su ga posjećivati čudni tipovi. Čudne djevojke. Nije da nisu bili pristojni, ali, bili su… pa, onako…čudni.  Znaš, to ti je ono kad više osjetiš nego vidiš. Mislila sam konačno ima prijatelje, uvijek je bio povučen, teško je sklapao prijateljstva. A onda je počel propadati. Prestal je jesti, tek bi tu i tamo zbrcnul nekaj slatko. Dobil je prišteve ko da je opet došal u pubertet. Oslabil je. Bože mi oprosti, ali nekad mi se činilo da čujem kako mu kosti klepeću. Jel, da nije u redu da mama nekaj takova priča o sinu? Čuj, prošlo je pet godina i imala sam vremena razmišljati. Ti si prva kojoj sve to govorim. Znala sam da nekaj nije u redu. Terala sam ga doktoru. Samo je obećaval i obećaval. Pitala sam doktora kaj bi to s njim moglo biti. I znaš kaj? Pital me direktno jel se možda moj Robi drogira. Rekla sam mu da to nije istina, da to nemre biti, da je on dobar dečko iz dobre familije, koji je u Americi završio pravo, da je samo u depresiji jer nemre najti posal. Kaj je najgore, znala sam da je doktor u pravu. Znala sam a lagala sam sama sebi jer nisam mogla niš napraviti. Kad je prodal auto znala sam da je potrošil sve kaj je imal. Nisam mu mogla davati novce koje je trebal. Više nitko nije dolazio. Čak i onih par prijatelja koji su, čim se vratio, navalili k’o ose na med. Odjedanput ga nitko više nije zvao. Svaki čas imal je groznicu od koje se tresal. Jedanput sam zvala hitnu i rekla im da je u krizi, to ti se tak zove, ali, dok su došli nekam je pobegal. Vratil se dva dana kasnije, dobro raspoložen, ko da se niš ni dogodilo. Posvađali smo se.

Izvadila je kutiju cigareta, izvadila jednu, zapalila i duboko udahnula. Uhvatio ju je kašalj Hroptala je kao da joj je to bio zadnji udah u životu. Oči su joj bile pune suza. Čim se malo pribrala, obrisala je nos, popila svoju kavu, i naručila još jednu.

-Jedne noći policija je došla i odvela ga. Tek sam na suđenju saznala za kaj su ga sve optužili. Dilao je drogu. Osudili su ga i zatvorili. I ne samo to. I sam se drogirao. Nudili su mu blažu kaznu ako pristane na liječenje. Nisam mogla vjerovati kad je rekal da pristaje. A onda, iznenada se razbolio na bubrege pa su ga radi bolesti ranije pustili van. Tak je i otišal… Mislim da je to namjerno napravil. Slomil se. E, pa sretan ti rođendan sine.

Iznenadila sam se njenom podugačkom govoru. U njenom glasu nije bilo tuge. Tugu je vjerojatno već odavno isprala suzama. Ostala je samo gorčina usamljene majke.

Vjerojatno je prvi put u svom životu svoj govor posvetila sinu. Podigla sam čašu hladne vode u kojoj su se ubrzano topile kocke leda i elegantno zvecnule u staklo. Baš i nije bila neka zdravica. Po prstima su mi se cijedile kapljice vode i kliznule niz podlakticu. Do lakta nisu ni došle jer su na pola puta isparile. Pogledala sam na sat. Primijetila je to i namrštila se. Nešto me poškakljalo po nozi. Pogledala sam iznenađeno. Nečiji malen, čupav pas smjestio se na pol kvadratna metra hlada koliko je mogao naći ispod našeg stola. I on je mene pogledao, tek trepnuvši okicama ispod resa duge bijele dlake.

-Oh… A Melita? Kaj ona veli? – Prvi sam ju put nešto pitala, više iz pristojnosti nego me to stvarno i zanimalo. Plavokosa Melita koja vodi svoj luksuzan život tamo u nekoj od pedeset zemlja preko velike bare i koja ima sve i više od toga i koja ne posjećuje svoju majku. Plavokosa Melita koja je toliko voljela svog brata.

-Da. Melita. Rekla je da je kod nje sve bilo u redu. Počela me optuživati da sam ih uvijek prisiljavala da rade što ne vole. Da nije čudo da je skrenuo čim se vratio doma. K vragu! Ja sam ju prisiljavala a ona je objeručke prihvatila sve kaj sam joj dala. Dobila je najbolju stipendiju i danas je upravitelj baleta u nekom kazalištu. Ako djeci pružiš sve što možeš – ne valja, ako im ne pružiš, onda nisi dobar roditelj. Radila sam najbolje kaj sam znala. Znaš, mislim da bi trebali osnovati školu za roditelje, samo ne znam ko bi nas tamo nekaj mogal naučiti. Svako je dijete poseban svemir. To mi je rekla moja baka,  laka joj bila zemljica, a ona nije imala više od dva razreda pučke škole. Čak sam jedno vrijeme radila i na dva radna mjesta samo da bi njima bilo bolje. Nisam im mogla zamijeniti oca. Ne, jedino to nisam mogla. Sve drugo su imali. Znaš, mislim da nije nikad trebal otići od doma. A pogle ga tu.

Pružila mi je presavijen komad novina, isti onakav kakav je pet godina bio uguran između mojih staklenki za zimnicu. Nisam pružila ruku da ga uzmem. Otvorila ga je, stavila na stol i polako, kao da se radi o najfinijem kineskom porculanu, okrenula prema meni. Znala sam što ću vidjeti. Gledala sam i šutjela. Znala sam da je usamljena, da treba nekoga tko će ju saslušati. Sama sebi činila sam se okrutna, ali izgleda da za neke život ima širom otvorene ruke, a drugima je okrenuo leđa. Sudbina? Nešto treće? Moja djeca nemaju puno ali imaju roditelje. Bar ja tako mislim. Imamo stari auto koji se svaki čas kvari i koji ću morati prodati jer su cijene benzina otišle nebu pod oblake. Samo najstarija kćer ima mobitel. Otac im ne radi. Preko sezone nađe neki konobarski posao da na jesen djeci možemo kupiti školske knjige a po zimi radi kao noćni čuvar. Ja radim kao tajnica u državnoj službi i imam solidnu plaću, ali ne idu na plesne tečajeve, ne nose odjeću po posljednoj modi, snalaže se sa širokim ili uskim majicama, sve po petnaest kuna sa trešnjevačkog placa, neki svjetlucavi remen po isto toliko kuna, i evo, svi zadovoljni. Vjerojatno nikad neće dobiti stipendiju da odu na studij u Ameriku. Lako moguće da ni ovdje neće studirati, ne zbog ocjena, dobri su učenici, ali… Uostalom, vidjet ćemo. Možda bi mogli probati. Bar neko od njih, ako bude dovoljno zainteresiran. No, vidjet ću što će im sudbina i zdrav razum dodijeliti.

Ružica je ustala od stola, polaganih pokreta. Činilo mi se da gledam usporenu scenu iz nekog nepoznatog art noar filma. Odjednom je postala tako mala i siva, kao da će potonuti u asfalt. Noge su joj na trenutak lecnule. Nastavila je.

-Pa, hvala ti. Ovo je prvi put da nakon pet godina slavim Robijev rođendan. Znaš da nije volio rođendane? Ne, ne znaš, a zakaj bi i znala. Nisam ni ja znala sve dok se nije ubil na svoj vlastiti.

Zastala je pored fontane, oprala ruke, umila lice i napila se hladne vode. Okrenula se, još jednom me pogledala, odmahnula rukom i otišla bez pozdrava.

Platila sam njen i svoj račun. Devedeset i osam kuna. Konobarici sam ostavila dvije kune. Kvragu, za te novce mogli smo kod kuće svi ručati. Pas koji je sjedio ispod stola upitno me pogledao i krenuo zamnom.Vidjela sam da nema ogrlicu. Oko vrata dlaka mu je bila uleknuta. Osvrnula sam se, pitala konobaricu da li možda zna tko je vlasnik. Odmahnula je glavom i rekla da da već tri dana osim mene više nitko nije sjedio na terasi. No, dobro, rekla sam sama sebi, izgleda da je netko otišao na godišnji odmor a njega ostavio. Djeca će se veseliti kad ga dovedem.