HRVATSKA JE TUŽNA PRIČA

piše: Mirko Omrčen
Skupina koja se danas nalaze na čelu političkih i na vrhu socijalno-ekonomskih interesa u Hrvatskoj početkom devedesetih stavila se na čelo pokreta za političku emancipaciju Hrvata od Srba. Ta skupina uglavnom je bila sastavljena od onih protiv kojih se uz borbu za nezavisnost trebala voditi borba, da joj se otme vlast iz ruku i da se protiv interesa istih, a u interesu naroda provedu ideje slobode i demokracije. Ta skupina stavila se na čelo, jer je u ideji i borbi za nezavisnost hrvatskog naroda vidjela mogućnost, da preuzme-zadrži vlast u čemu se i uspjelo. Ta skupina danas se prepoznaje u jednoj pariji sa dva imena, a njeni interesi danas u potpunoj su suprotnosti s interesima hrvatskog seljaštva, radništva i građanstva.
Interesi te ili tih skupina danas idu u smjeru novog okvira, jer na takav način će najbolje sačuvati svoje interese, a oni kojima predaju i prodaju Hrvatsku znati će zauzvrat te njihove interese i očuvati.
S njihovim interesima identični su i interesi većine današnje hrvatske intelektualne elite i upravo s toga nema njihovog angažmana i zauzimanja za ostvarenje načela slobode, već se tu radi o međusobnoj suradnji, kako bi se očuvali oni interesi, koji su zajednički jednima i drugima, da bi očuvali svoje političko i kulturno vodstvo u Hrvatskoj.
Pod vlašću tih skupina, što od njih samih, što od tuđinca Hrvati su kroz ova dva desetljeća samostalnosti opljačkan, izrabljen i kulturno zarobljen narod.
Dr. Sc. Branimir Molak u dopisu poslanom određenom dijelu javnosti ispravno govori, kako su poslijeratne štete izazvane otimačinom u gospodarstvu veće od onih izazvane velikosrpskom agresijom. Navodi kako su hrvatski političari strancima poklonili gotovo sve što vrijedi, samo zbog toga da bi ih se udobrovoljilo, da prime političare iz RH u EU. Poklonili su im mnoge hotele, banke, telekomunikacije, brojne tvornice, brodogradilišta…
Poklonili su Talijanima 35-40% plina iz našeg dijela Jadrana ( poklanjanje ribe u Jadranu zanemarivo je prema štetama poklanjanja neobnovljivog resursa-plina). Poklonili su Mađarima 25% INA-e, Slovencima nuklearnu elektranu i neisporučenu električnu energiju
Poklonili su ono što nije njihovo i to je glavni uzrok i problem u Hrvatskoj, a oni koji su sve to poklonili su “moralne vertikale“ po mjeri promašene politike. Poklonili su sve sa svrhom …navodi se u dopisu …da se odobrovolji strance da političare iz RH prime u EU. Tome bi se još moglo nadodati da je sve sa svrhom i iz razloga, da se zauzvrat očuvaju njihovi interesi, kako bi očuvali i zadržali vlast u RH, kako bi očuvali svoje političko i kulturno vodstvo u RH.
Hrvatska kakva je danas, po mjerilima tih vladajućih skupina, je jedna “uspješna priča“, jedna “uspješna demokracija“, tako bar Hrvatsku vidi predsjednik države. To je naravno jedna gruba i provokativna laž, a prava istina je, da je Hrvatska jedna tužna priča, te da predsjednik Josipović otvoreno manipulira javnosti koristeći u tu svrhu instituciju predsjednika države, a sve u korist jednoj partiji s dva imena, odnosno skupini koja se svim sredstvima, pa tako i predsjednikom države, kao sredstvom, grčevito bori za održavanje i očuvanje poljuljane vlasti.
Istinita, a ujedno i tužna priča je, da Hrvatska nije ni demokratska, ni socijalna država, da ta država nije usmjerena na boljitak i dostojanstven život čovjeka, obitelji i svih društvenih slojeva. Da ne omogućava puni razvitak slobode i djelotvornu zaštitu svih hrvatskih građana. Da nisu oživotvorene temeljne vrednote demokratskog poretka, sloboda i prava građana, a time niti pravna država u prvom redu, jer nema brze i djelotvorne pravde i jer se ne poštuje vrhovno načelo jednakosti svih građana pred zakonom.
Tužna i istinita priča je, da nije ostvareno socijalno tržišno gospodarstvo utemeljeno na uravnoteženim interesima i partnerstvu radnika, poduzetnika i države i da nacionalna bogatstva nisu u vlasništvu što većeg broja građana RH. Suprotno tome, ostvaren je neprihvatljivi i socijalno neosjetljivi gospodarski liberalizam, koji je na štetu zaposlenih i općih interesa društva i koji privilegira isključivo uski krug vlasnika kapitala.
Da je Hrvatska tužna priča govori tužna i istinita priča, da gospodarska politika nije usmjerena ka ravnopravnom razvitku svih hrvatskih krajeva i nema za cilj ujednačeni gospodarski razvitak.
Tužna priča je i činjenica, da RH nema stabilnog bankarskog sustava, kao bitnog čimbenika gospodarske sigurnosti i poželjnog napretka. Da nisu osigurani mehanizmi da banke kapitalom kojim raspolažu primarno i povoljno kreditiraju hrvatsko gospodarstvo. Da nema banke koja bi uskladila gospodarsku politiku s hrvatskim nacionalnim interesima i interesima hrvatskih ljudi. Da štednja hrvatskih građana ne služi razvitku hrvatskog gospodarstva.
Tužna i istinita priča je, da je ostvaren monopolistički položaj stranih banaka, da je 95% hrvatskog bankarskog sektora u stranim rukama.
Tužna i istinita je i priča jednog cijenjenog hrvatskog novinara, koja kaže kako su banke u RH sanirane sa 88 milijardi kuna, a prodane strancima za 5,5 milijardi kuna, te da glavni sudionici te prodaje i glavni agitatori, da se kupci oslobode obveze da novac potrošen za sanaciju vrate – Zlatko Mateša, Borislav Škegro, Marko Škreb, Franjo Luković, Božidar, Prka i Jakša Barbić, nikada nisu položili račune za najteži udarac koji su zadali hrvatskoj državi od njene samostalnosti.
Jedna od tužnih priča je i ta, da se do danas nije zaustavio intenzitet inozemnog zaduživanja, da se time sadašnje teškoće prebacuju na buduće naraštaje, što RH dovodi u neprihvatljiv ovisnički položaj prema stranim financijskim središtima moći.
Ista takva priča je da nije ostvaren svrhovit razvitak poljoprivrede i obećavani svekoliki razvitak hrvatskog sela i seljaka, da je zapostavljeno ribarstvo, da nije posvećena pažnja regeneraciji ribljeg fonda u Jadranu. Da nema socijalnih stanova, koji bi omogućili stanovanje i onom dijelu pučanstva koje objektivno nije u mogućnosti plaćati stanarinu. Da nije ostvareno uklanjanje nezaposlenosti, da nije ostvareno otvaranje novih radnih mjesta i podizanje životnog standarda. Da nije ostvareno pravo na rad, te prava zaposlenih na takvu zaradu kojom građani sebi i svojoj obitelji mogu osigurati slobodan i dostojan, što sigurniji i bogatiji život. Da cjelina gospodarske politike ne služi otvaranju novih radnih mjesta, osobito za mlade nezaposlene osobe.
Tužna i istinita priča je i to, da nije zaustavljen trend iseljavanja, da mladi ljudi odlaze iz domovine u svijet, da je u ovih dvadeset godina hrvatske samostalnosti više ljudi napustilo Hrvatsku nego je to bilo pod turskim zulumon od 15-18 stoljeća.
Nema poštene i humane socijalne države koja omogućuje solidarnost generacija, socijalno partnerstvo i zaštitu slabih, posebno najugroženijih slojeva društva. Socijalna pravednost i društvena solidarnost te čovječnost nisu temelji socijalne politike. Nema adekvatne pomoći za podmirivanje osnovnih životnih potreba slabima, nemoćnima, nezaposlenima.
U znanosti nema napretka, Rh zaostaje u primjeni visokih i novih tehnologija. Ne razvija se mreža tehnoloških i inovacijskih centara. Sveučilišta ne daju odgovarajuće rezultate u području eksperimentalnog razvoja i ne sudjeluje dovoljno u razvoju na tehnologiji utemeljenih poduzetništva. Visoka učilišta ne odgovaraju izazovu specijalizirane izobrazbe koja bi fleksibilno odgovarala potrebama tržišta rada. Ukupno izdvajanje bruto nacionalnog dohotka za znanost i tehnološki razvitak je prenizak, te ne može osigurati stvari utjecaj znanstvenih ulaganja i rezultata na gospodarski rast.
Tužna i istinita priča vezana je i uz kulturni život, koji je zamro. Loš je status umjetnika i djelatnika u kulturi, a time i svekoliko i umjetničko kulturno stvaralaštvo i kulturni život u cjelini stagnira.
Cenzura i nesloboda medija nagrizaju i same temelje demokracije. Mediji kao takvi nemaju nikakvo značenje u razvoju RH u moderno društvo. Prestali su biti politički čimbenik i svojim utjecajem ne nose visok stupanj odgovornosti za opće dobro. Umjesto različitosti medijske ponude i zdrave tržišne konkurencije postoji medijska manipulacija i monopol. Mediji danas predstavljaju sredstvo prisile kojim se doslovno upravlja ponašanjem i osjećajima naroda protiv njegove volje.
Hrvatska je tužna priča, jer su skupine, koje nisu pale kad su trebale pasti onemogućila stvaranje onakvog društvenog sustava koji bi najbolje odgovarao stvarnim potrebama hrvatskog naroda, a to je sustav direktne političke demokracije u kojem bi čitav narod plebiscitom, pučkom inicijativom i referendumom neposredno odlučivao i stvarao one zakone koji su od naročitog značenja za narodni život. Sustav potpune ekonomske demokracije u duhu staroga običajnog prava, a u skladu s današnjim mišljenjem i potrebama hrvatskog naroda.
Takav sustav onemogućio bi da u državi ne bude iskorištavanja ekonomski slabijih od ekonomski jačih, on bi ostvario najočitiji zahtjev pravičnosti da svakome pripadaju plodovi njegova rada.
Da je takav sustav ostvaren sigurno ne bi bilo porobljavanja, rasprodaje i poklanjanja banaka, hotela, tvornica, brodogradilišta, dijelova hrvatskog teritorija.
Umjesto takvog sustava ostvaren je sustav diktature koji je omogućio sve navedeno. Taj sustav se pokazao kao zločin u besmisao za hrvatski narod i kao takav on omogućuje, da se jedna te ista skupina ljudi stalno nalazi na čelu politike i na vrhu socijalno-ekonomskih interesa. To je neprirodno stanje i upravo ono pokazuje da nije ostvaren sustav slobode, jer se u sustavu slobode takvo neprirodno stanje ne može održavati. Ono se može održavati samo i jedino u sustavu diktature.
U trenutku kad je stvorio svoju državu hrvatski narod je takoreći legao slobodan, a iz tog sna budi se kao rob. Njegova država za koju se borio nije ostvarila prirodni povijesni tok slobode, u njoj hrvatski narod nije dobio ona prava koja su mu u Jugoslaviji bila uskraćena i stoga borba za slobodu i uskraćena prava ne smije stati, jer odreći se slobode znači odreći se svog svojstva čovječjeg, svog ljudskog dostojanstva, svojih ljudskih prava, odreći se i svojih obveza.
Osobito kršćani su pozvani na tu borbu. Evanđeljem su pozvani boriti se protiv nepravde, ropstva, nejednakosti, tlačenja, porobljavanja. Pozvani su boriti se Istinom, jer Istina je najučinkovitiji način borbe protiv svih tih zala. Boriti se i ne pomiriti se sa svim tim zlima i nepravdama koje nas okružuju kao s nečim što se ne može promijeniti i pobijediti. Jedino borbom Hrvatska će od tužne priče postati jedna sretna i uspješna priča.