piše: Mirko Omrčen
Nismo u sjajnoj situaciji, ali još uvijek smo dovoljno sposobni da sami sebi nađemo lijeka i da u dvije i pol godine mandata Vlade sami riješimo svoje probleme. ( Zoran Milanović)
Industrijske i ostale kompanije prvenstveno su zainteresirane za profitabilnost i konkurentnost, a za to je, pored povećanja proizvodnosti rada i smanjenja troškova proizvodnje ( uključujući troškove radne snage), potrebno proširiti tržište i ubrzati promet kapitala. I za povećanje profita i za povećanje gospodarske aktivnosti tržišna ekspanzija zauzima veoma bitnu stavku.
Povećana dinamičnost
Za nacionalne granice su postale preuske te se tako nametnula prijeka potreb povećanu dinamičnost a za širenjem, odnosno potreba za globalnim tržištem.
Sa globalnim širenjem tržišta zaoštravala se i konkurencija, kako između kompanija tako i između nacionalnih ekonomija za osvajanjem što većeg udjela na globalnom tržištu.
Strateška važnost za opstanak i za prosperitet pojedinih gospodarskih subjekata i nacionalnih ekonomija dobila je konkurentnost, koja je uz profitabilnost danas ono prvo bitno i za kompanije i za nacionalne ekonomije.
Na globalnom tržištu konkurentnost je postala bitan faktor profitabilnosti neke tvrtke, ali i uspješnosti neke nacionalne ekonomije to jest porasta njezinog društvenog proizvoda, a time i životnog standarda njezinih građana.
Dinamičnost nacionalnih gospodarstava danas u sve većoj mjeri ovisi upravo o konkurentnosti domaćih tvrtki na globalnom tržištu. Konkurentnost gospodarstva jedne zemlje danas je postala od sudbonosne važnosti za njezin prosperitet – mišljenje je to mnogih stručnjaka, ekonomista, sociologa
i znanstvenika.
Nekonkurentna Hrvatska
Neuspješnost hrvatske ekonomije tj. izostanak porasta društvenog proizvoda, a time i životnog standarda građana naše zemlje, svakako je vezano i uz (ne )konkurentnost Hrvatske, koja i za današnju vladu Zorana Milanovića predstavlja veliki-ključni problem.
Po konkurentnosti je naša zemlja ove godine zauzela 58 mjesto od ukupno 60 vodećih svjetskih gospodarstava, objavio je Institut za razvoj poslovnog upravljanja ( IMD) iz Lausanne, čiji je partner-institut Nacionalno vijeće za konkurentnost.
“Ovogodišnji rezultati jasno ukazuju na potrebu provođenja hitnih strukturnih reformi koje moraju zahvatiti javni i privatni sektor, a s ciljem povećanja konkurentnosti naše zemlje. Moramo se više fokusirati na poboljšanje poslovne efikasnosti, ali i na povećanje fleksibilnosti i prilagodljivosti promjenama“ – ističe Ivica Mudrinić predsjednik Nacionalnog vijeća za konkurentnost.
Hrvatska mudrost za tuđe interese
Strukturne reforme ( uključivanje u tzv. globalizaciju) u jednakom obliku provode se u Hrvatskoj od 1995 godine do danas, a njihova cijena je da je politički proces poprimio velike razmjere korumpiranosti, razlikama u regionalnom razvoju naše zemlje, porastom nezaposlenog stanovništva, porastom siromaštva, uništenjem privredne proizvodnje sa ciljem da Hrvatska nikada ne bude i ne postane konkurentna i još mnogim drugim negativnostima…
Svemu tome pridonijele su strukturne reforme, a na čemu su svesrdno radile tri glavne institucije koje upravljaju globalizacijom i osiguravaju globalnu gospodarsku “stabilnost“ MMF Svjetska banka i WTO.
Ako se pod inicijativom potrebe hitnog provođenja strukturnih reformi misli na nastavak dosadašnjeg onda nije teško pretpostaviti na čiji mlin Ivica tjera vodu, u čije diple puše i kome služi njegova “mudrost“.
Ako se pod inzistiranjem na prilagodljivosti promjenama podrazumijeva “razvitak“ temeljem modela ekonomskog neoliberalizma, što znači da se država ne treba miješati u gospodarstvo, nego ga pustiti da se samo razvija, ne izgrađivati svoj konzistentni makroekonomski sustav i svoju gospodarsku strategiju, nego se prilagoditi i potpuno prepustiti tržištu tj. “nevidljivoj ruci“ koja će sve dovesti u najbolji red, onda je to još jasnije.
Glavni faktor konkurentnosti
Konkurentnost gospodarstva jedne zemlje, koja je postala od sudbonosne važnosti za njezin prosperitet i zaštitu i promicanje njezinih nacionalnih interesa, zahtijeva i nameće potrebu aktivne nacionalne gospodarske, odnosno aktivne razvojne politike.
Uloga države u jačanju konkurentnosti nacionalnog gospodarstva na sve zahtjevnijem globalnom tržištu, u pravilu je od odlučujućeg značaja.
Jedan od glavnih faktora konkurentnosti danas je upravo sposobnost države da upravlja strategijom rasta. To se posebno odnosi u pogledu podrške tehnološkom razvitku i području kvalitete ljudskih resursa, što su bitni čimbenici rasta u današnjoj ekonomiji. Iskustvo mnogih zemalja pokazuje da su upravo državne subvencije i povoljni zajmovi za istraživanje i razvitak, za obrazovanje, za unaprjeđivanje izvoza, kao i državne investicije u infrastrukturu imale ključno značenje za ubrzanje tehnološkog i ekonomskog razvitka.
Primjeri Japana, zatim “azijskih tigrova“, a sada i Kine pokazuju kako aktivna državna politika može pokrenuti izvanredan razvitak i modernizaciju nacionalnog gospodarstva. Te su države svojom aktivnom razvojnom politikom dale smjer i pružile su punu i svestranu potporu brzom tehnološkom razvitku, povećanju proizvodnosti i konkurentnosti svojih firmi, jednako kao i cjelokupnom nacionalnom gospodarstvu.
To su uvriježena mišljenja mnogih ekonomista, a takvog je mišljenja i sociolog i znanstvenik M. Castells koji govori da je više nego potrebno da se država u uvjetima svjetskog tržišta i oštre globalne konkurencije mora aktivno uključiti u proces gospodarskog razvitka zemlje i to unutar konteksta tržišnog modela, koliko god se to činilo u suprotnosti s aktualnim tendencijama liberalizacije, deregulacije i privatizacije.
On ukazuje da deregulacija i privatizacija same po sebi nisu razvojni mehanizmi, iako u uvjetima globalizirane kapitalističke ekonomije one mogu biti preduvjet za ekonomski rast. O tome kaže: Nestalni financijski tokovi i tehnološka ovisnost čine krajnje ranjivim zemlje koje su prepuštene isključivo poticajima tržišnih snaga, u svijetu gdje čvrste veze vlada i MNK oblikuju trendove.
Nobelovac za ekonomiju J. Stiglitz drži da država mora imati i da ima nezaobilaznu, važnu, a možda i ključnu ulogu u uspješnom funkcioniranju tržišnog gospodarstva. U odnosu države i tržišta on zastupa balansirano stajalište koje priznaje određena ograničenja i nedostatke, kako u djelovanju tržišta, tako i države, promatrajući ta dva čimbenika u komplementarnom odnosu, s time da se konkretna priroda toga partnerstva mora prilagoditi stupnju ekonomskog razvitka kao i tradiciji, kulturi i prevladavajućem sustavu vrijednosti svake pojedine zemlje.
Napuštanje laissez-faire politike je nužnost
Slijedeći logiku i hrvatska država ( danas savezna država) trebala bi se i morala aktivno uključiti u globalnu konkurenciju usmjeravanjem svoje ekonomske politike na povećanje konkurentnosti pojedinačnih firmi i nacionalnog gospodarstva u cjelini.
Hrvatska aktualna vazalna vlast, ako želi riješiti probleme trebala bi formulirati i provoditi aktivnu razvojnu strategiju unutar konteksta tržišne ekonomije.
Kratkovidna, ideološki motivirana politika laissez-faire bez poticajne i regulativne uloge države vodit će gotovo sigurno još jačem slabljenju nacionalne konkurentnosti i pogoršanju ionako lošeg životnog standarda većine stanovnika naše zemlje.
Na takvoj politici nerazumno se ustrajava unatoč njenom evidentnom neuspjehu.
Stajalište je da što je dobro za razvijene europske zemlje da je dobro i za Hrvatsku.
Međutim se ne vidi da iako su razvijene zemlje Europe zemlje tržišnih ekonomija ipak u njima velik utjecaj imaju i regulacija i planiranje i subvencioniranje. Svaka od njih ima svoju makroekonomsku politiku. Svaka od njih nastoji zaštititi i promovirati interese svojih tvrtki i svojih građana.
Slijepci ne vide da upravo zagovornici neoliberalizma, koji zagovaraju slobodno djelovanje tržišta u tome nisu dosljedni. Nisu jer su itekako svjesni da je za svako nacionalno gospodarstvo opasno potpuno odricanje od mogućnosti korištenja državnog intervencionizma.
Naime, opće je pravilo u razvijenim zemljama “one su za slobodno tržište, za “nevidljivu ruku“, kada treba zaraditi novac, ali vjeruju u državu, u “vidljivu ruku“ kada, samo što ne izgube novac“. Ukoliko njihove velike kompanije dođu u krizu država iste zna spasiti od bankrota i nacionalizacijom poduzeća ( npr. Rolls Royce, British Steel, British Leyland).
S druge strane jedna od osnovnih postavki MMF-a prema nerazvijenim zemljama je da državne kompanije treba privatizirati – provoditi hitne strukturne reforme. Upravo zbog toga tržišta nikada neće biti slobodna, odnosno politika laissez-faire služit će i dalje samo kao apologija za ekonomski imperijalizam i globalnu dominaciju.
Ako se gleda samo Europa takva politika rezultirala je da je u razvijenim zemljama, u nekoliko središnjih najrazvijenijih zemalja , velika koncentracija tehnološkog potencijala ( konkurentnost danas znači i ponajprije ovisi o tehnološkom potencijalu neke zemlje), kao i informatičke infrastrukture, industrijske proizvodnje i financijskog kapitala. To je stvorilo očitu dominaciju najrazvijenijih zemalja nad cjelokupnom europskom ekonomijom, ali i više od toga…
Sve je veće zaostajanje i marginalizacija perifernog dijela u kojem je i naša zemlja, koja u uvjetima neoliberalne filozofije, kao i druge marginalizirane zemlje, nema šanse da unaprijedi svoj beznadni položaj.
Neoliberalni neobuzdani kapitalizam isključuje velik dio europskih zemalja i njihovih stanovnika iz procesa tehnološkog, gospodarskog i socijalnog napretka, ostavljajući ih po strani i smatrajući ih marginalnima i nevažnima sa stajališta ekonomskih interesa vladajućih moćnih krugova razvijenih zemalja.
Gledajući dakle sveukupno napuštanje kratkovidne, ideološki motivirane politike postala je nužnost.
No ta očita potreba dolazi u sukob sa našom stvarnošću, a ta stvarnost je da smo imali vazale na vlasti i da još uvijek imamo vazale na vlasti koji su opterećeni borbom za osobne interese i borbom za vlast. Kao služinčad tuđih interesa oni proturaju krivu tezu, govore javno i izravno da država nije dobar upravljač. Ujedno s time stvaraju opravdanje i alibi za očigledno nedjelovanje i neznanje.
Kao i alibi za svoju nemoć, jer o tome kakva će se politika voditi u Hrvatskoj, politika nacionalnih interesa ili tuđih interesa, nisu oni mogli odlučivati, iz poznatih razloga, niti dok je Hrvatska bila samostalna i suverena država, a danas, kada to više nije, još i manje.
Ima li pomoći
Zapravo svi problemi današnjeg vremena rezultat su guranja Boga u podređeni položaj. Današnje vrijeme je vrijeme otuđenja od Boga, guranje Boga u stranu. A upravo Bog je lijek, spas. Njegova ruka je ruka koja može najviše pomoći i u nju se treba najviše pouzdati, jer Božja ruka je svemoćna ruka. Stvorila je nebo i zemlju ( Izaija 66,2).
Njegovu moćnu zaštitu dočarava njegova “sveta mišica“( Izaija 52,10) njegova blaga ruka ( Ezra 7,9). U Božjoj ruci čovjek nalazi sigurnost ( Mudrost 3,1) u ovom životu i na prijelazu u vječnost ( Psalam 31,6). Sam Bog govori: “Zar mi je ruka prekratka da izbavim, ili u meni snage nema da oslobodim?“ ( Izaija 50,2).
U svojoj nemoći, u svim svojim problemima, baš u svemu čovjek se sa sigurnošću može pouzdati i u Isusa. Kao i Očeva i Kristova je ruka svemoćna. U Nazaretskoj sinagogi mnogi, slušajući ga, govorahu: “Kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama?“ (Marko 6,2)
Svojim ovcama Isus daje “život vječni, te neće propasti nikada, i nitko ih neće ugrabiti iz njegove ruke“ (Ivan 10,28) “Otac ljubi Sina i sve je predao u ruku njegovu“ (Ivan 3,35) Isusova ruka kao i Očeva je posebno ruka-pomoćnica, koja ozdravlja, liječi, uskrisuje (Matej 8,3).