Dajana Sabo
Odbljesak,
na trenutak me prišio za one sive tonove loših uspomena,
zaslijepio me udarcima poznatog parfema Nedostižnosti,
nedodirljivih granica, vezao za slijepoću u kojoj uživam,
jer tu ništa ne vidim, ništa ne osjećam
Udarac,
na trenutak me paralizirao i moje oči su pokleknule silini
utrnuća, suviše me boli i ne želim da prestane,
ovo plavetnilo neba me tako lako obori, tako me lako
izbriše
i na trenutak ili dva poželim ostati u tom stanju samo da
više ne vidim pred sobom i da se više nikad ne uhvatim
kako puno pišem, a ne napišem ništa,
možda je za to kriva ta nesnosna boja tinte,
tako lako podsjeća na to obarajuće nebo
Poželim biti taj odbljesak, da te prišijem za te nestalne sive tonove,
da te mogu paralizirati i prisiliti te da gledaš u to
prokleto nebo i prisiliti te da izgubiš smisao
pa da barem jednom budemo jednaki, ali da ovaj put moj udarac
bude prvi.