ANAMARIJI

Jutro je, Sunce danas tužnim zrakama sjaji,
vjetar je šaputao o tvom odlasku,
da si otišla ka bjelini Besmrtnosti, da si odletjela u Suton,
opletena velom leta leptira i osunčana kapima rose
samo tvoje lice kazuje na Oproštaj.
Više nisi tu, tvoj dah sada šapuće nekim drugim tonom,
a usne pjevaju o žalosti Odlaska, kada si morala reći zbogom,
i sada spavaš, tako mirna i lijepa,
u bjelim laticama ruža sada sniva tvoje tijelo,
suzama oplakano, jaucima ovijeno,
znaj, malena, da si sigurna od tuge i jada,
da si očuvana od boli i plača,
da ćemo se opet vidjeti u nekom drugom vremenu,
u nekom drugom Svemiru.
Dan prolazi, majka plače, slika upotpunjuje Tugu
ovog rastanka.
Silazi tmina da očisti grob od uvenulog cvijeća, da
spusti onaj zadnji Oproštaj na tvoj krevet i
potjera Žalost,
a ja još uvijek mislim na tebe, na ona vremena
kada si Osmijehom ispunjavala uspomene,
kada si disala s nama i uz nas,
kada je i tvoje srce kucalo za život.
Sjeti se nekada osmjehnuti se za nas,
da nas Sunce ovog svijeta zagrije za tebe.
Sjeti se, mala, da je Vrijeme prekratko da se tuguje,
i da je došao dan kada ćeš i ti imati svoj mir,
a mi ćemo ga čuvati za tebe.
Zbogom.