ISELJENIČKE PRIČE …iz naše arhive/03.ožujak 2010.
piše: Emil Cipar
Ovo je priča o Marku. O Marku iz jednog sela s Korduna. Posjetio sam ga ljetos. Poznajem ga od 1992.
Boravio je tada u Rovinju. Potjeraše ga iz njegovog rodnog mjesta u kojem je Marko bio svoj na svome. Bavio se poljoprivredom, ponekad, sezonski radio negdje na građevini. Živjelo se nekako. Marko počeo praviti novu kuću …u staroj postalo tijesno. Žena i troje djece, roditelji i baba. Bilo pretijesno u maloj drvenoj kući, pa se Marko odluči graditi novu u dvorištu. Slabo je to napredovalo, jer su djeca išla u školu, a to košta.
Ali svejedno živjelo se lijepo na Kordunu.
A onda došao rat.
Dojučerašnji susjedi istjeraše ih s rodne grude. Nakon odiseje preko Bosne, nađoše se u Rovinju. Njih osmero u jednom hotelskom naselju u dvije sobe. Država se pobrinula za smještaj i hranu. Hotelsko naselje je bilo namijenjeno turistima. Nije u njemu bilo mjesta za žice za sušenje rublja, za kreature, koje ne posjeduju ništa.
I onda prostor…
Navikao Marko na Kordunu na prostranstvo. Na veliko prostranstvo. Radeći u polju, u šumi …moglo se dogoditi da cijeli dan ne sretneš nikoga.
Drukčije u Rovinju. Čim si otvorio vrata hotelske sobe, nekog si sreo u hodniku. I onda …blagovaona. Zajednička za sve. Da se ne bi poremetila ravnoteža i hotelsko osoblje dobilo otkaze, ostadoše na poslu svi djelatnici iz hotela. Izbjeglice i prognanici iz ratom zahvaćenih dijelova Hrvatske …osuđeni jedni na druge.
Osuđeni na blizinu, na nerad, na luksuz…
U blizini jedno drugo turističko naselje. Nudistički kamp „Monsena“. U njega su ponovo počeli dolaziti turisti iz Njemačke, Austrije, Zagreba…
Još za „Jugoslavije“, ova dva naselja bila su podjeljena visokom žičanom ogradom. Kao u logoru …da se ne bi izmiješali svjetovi.
Sada je ta ograda dobila puni značaj.
Na jednoj strani hrvatska stvarnost u ljetu 1992.
Na drugoj strani, Europa kakvom se ona rado vidi …bogata, bezbrižna, opuštena i …gola.
Na hrvatskoj strani bilo zbog toga problema. Trebalo je tjerati pubertirajuće dječačiće dalje od ograde. To su rado činili očevi, koje su opet majke držale na oku. Puno dodatnih problema …pored već postojećih.
Marka to nije zanimalo. Kad mu je žena rekla da bi trebao pripaziti na sina Milu, koji je rado tražio blizinu ograde, rekao je samo…
-pusti dijete, nek gleda …to je sve normalno.
Marko je dane provodio lutajući po istarskim šumama i selima, gledajući kuće u gradnji. On je u mislima i dalje gradio svoju kuću.
Ponekad bi u tim šetnjama, našao nešto, što je mislio da može upotrijebiti …komad željeza, cijevi, pastičnu kantu …ili nešto slično.
I onda to pohranjivao pod krevet u svojoj hotelskoj sobi. Ja sam stanovao u „Monseni“ i …isto kao Marko volio duge jutarnje šetnje.
Sretoh ga jednog jutra. U ruci je držao željeznu štangu …metar dužine otprilike i poprilično tešku.
U razgovoru mi reče da je to odličan čelik i da se od njega mogu napraviti odlični sjekači, s kojima on može sjeći betonsko željezo.
Dugo smo razgovarali toga jutra. Ja sam bježao od cinizma u „Monseni“, a Marko od blizine svojih sunarodnjaka u njegovom hotelskom naselju.
Posjećivao sam ga često u njegovom privremenom domicilu i o tome sam i pisao u jednoj kolumni iz te godine.
Kolumni sam dao naslov „Goli i mrtvi“.
Prošlo otada puno godina. Ja se vratio u Njemačku i nastavio svakodnevnim radom. Posao dopisnika iz Njemačke, zahtjeva puno poznanstava, puno susreta, puno putovanja…
Tako sretoh Milu …Markovog sina.
Vlasnik je jednog kafića u jednom njemačkom gradu. Prepoznao me …i nije se baš veselio susretu.
Doznao sam da živi s Nijemicom, koja vodi kafić i da s njom ima dvoje djece.
Ispričao mi je da se otac vratio na Kordun, završio kuću i da je dobrog zdravlja. Brat i sestra su u Austriji i Švicarskoj.
Često sam na Kordunu. Znam gdje Marko živi, ali ga nisam nikada potražio. Zbunjivala me Milina suzdržanost pri susretu od prije desetak godina.
Ove godine odlučih se ipak posjetiti ga.
Nije ga bilo teško pronaći. Na Kordunu poznaje svako svakoga.
Marko je moj dolazak primjetio izdaleka. Nisam se mogao najaviti, jer Marko ne posjeduje telefon.
Pred kućom me dočekali Marko, žena mu Marija, jedna mlađa žena i troje djece.
Predstavio sam se i Marko i žena mu …nisi krili da su ugodno iznenađeni. Upoznao me je sa mlađom ženom…
–A ovo je Milina …znaš moga Milu? Onaj što je stalno visio na ogradi.
Milina!? …upitah, ne bez izraza golemog iznenađenja na licu. Primjetivši da sam možda ugazio u mast, pokušah se izvaditi iz tog položaja…
–Zar se Mile oženio …kako vrijeme prolazi …a to su sigurno njegova djeca?
–E jesu …jesu! Mile ti je u Njemačkoj. Ima tamo neku gostionicu, rijetko dolazi. A i kad dođe …dođe na dan dva. Ne može se …posla puno …ne stigne. De Ivka skuvaj kavu! Nemoj ti Marija …ona će.
Snaha se izgubi u maloj drvenoj kući.
–Ma znaš …mi smo ti poslije Rovinja bili u Makarskoj. Tamo došle izbjeglice iz Bosne. Među njima i Ivka. Siroče je …nema nikoga. Djeca se zagledala i… neka …šta ćeš!
Onda Mile otišo kod rođaka u Njemačku. Tamo radio u nekom restoranu. Mi se vratili. Najprije u Gazu u Karlovcu …ma znaš to već …čuo sam da si bio tamo …rekli mi ovi moji. Mi bili ovdje …radili na kući.
–Jesi li napravio sjekače od onog željeza što si našao u Rovinju? Pitam Marka.
–A jebote …da se toga još sječaš. Čuj stara šta pita ovaj …kako ti ono bi ime …Emir!?
-Nije Emir, nego Emil, ali nije tako ni važno.
-A jesam …jesam …napravio sam. E jebote …da se toga još sjećaš. De mi reci jesi li ti bio ikad u Njemačkoj …kako je tamo?
-Bio sam Marko …bio …ali nije puno drukčije nego ovdje.
–Tako sam i ja uvijek mislio. Nisam ti ja prije htjeo ići nigdje. Najdalje do Zagreba, ali i to na kraće vrijeme. Mene uvjek vuklo ovdeka …vidiš na ovaj brijeg ovdeka.
Razumijem Marko.
–A sjećaš li se ti Emire one žice u Rovinju …ma one ograde jebo je ti! I nemoj me Marija ispravljat …znam ja da je on Emil …nego sam se raspalio kad se sjetih one proklete žice.
-Što ima čudno u toj žici Marko? …pitam.
–E vidiš …naša djeca vazdan piljila tamo kroz nju. I evo …svi su vani …otišlo.
Marko je uvjeren da je žičana ograda kriva svemu. Da su u njoj bili ograđeni da se ne bi približili zabranjenom voću. A to baš kod djece pobudilo znatiželju, pa iskoristiše priliku upoznati taj čarobni svijet.
-Djecu nam odnijela ta žica Emire. Djecu …razumiješ …zauvjek!? …de Marija ne seri …znam ja da je on Emil.
–Pa vratit će se Marko …to je samo privremeno.
-E moj Emire niko se nije vratio otamo. Evo ima odavde ljudi …već su preko 40 godina tamo, a ne vraćaju se. Evo moj Mile …žena i djeca mu ovdje, a on tamo …jadan sam. A zašto …pitam ja tebe Emire …de Marija …ako još jednom budeš srala …znam ja kako se čojek zove …nemoj ti mene učiti.
Nemam puno vremena. Na putu sam u Njemačku, pa se želim pozdraviti.
–Ma što ne kažeš …ideš u Njemačku. Mogo bi Milu posjetit …bit će mu sigurno drago …gdje je ona Milina adresa …a to ti nije na putu …šteta.
Prešutih Marku da sam Milu već sreo. I da mu uopće nije bilo drago zbog toga. Ne bi on to mogao shvatiti. Marko živi s druge strane žičane ograde i ne želi upoznati druge svjetove.
Njegov mu dovoljan.
Ispratio me do auta. U ruku mi gurnuo bocu rakije od krušaka.
-To ti je za puta Emile. I zbog toga što nisi zaboravio moje sjekače …jebli te oni!
lijepa prica pomalo i tuzna i osmijeh izmam