ISELJENIČKE PRIČE ….Iz naše arhive/objavljeno 28. prosinca 2009. godine
piše: Emil Cipar
Alle Jahre wieder…, početak je jedne njemačke Božične pjesme, a u prijevodu bi to bilo: –svake godine ponovo… I stvarno: iz godine u godinu dolazi nam Božić i Božićno doba. Ali:- svake godine nešto prije. Trgovci, koji svake godine nude sve više božićnih artikala, hoće nas uvjeriti da nikada nije dovoljno rano početi s pripremama za taj važan kršćanski blagdan. Početi sa pripremama, znači, po njima, početi s kupovinom božićnih darova. U toj poplavi ponuda, uvođenju novih običaja, vrlo lako izgubi se pravi smisao Božića i od Blagdana obitelji, začas nastane Blagdan kupovine, Blagdan ponude i potražnje, Blagdan slobodnog tržišta…
Prvi Božić u Njemačkoj, doživjeli smo samo u pripremama. Pravi Božić dočekali smo u Hrvatskoj. Naši roditelji dobili su jedan od najljepših darova. Donijeli smo im unuka, koji se rodio prije par mjeseci. Za Božić smo ga krstili kod svećenika, koji nas je vjenčao. Dobio je ime Krunoslav, a bake i djedovi bili su presretni. Božić, kakav se samo poželjeti može.
Većinu Božića proveli smo ipak u Njemačkoj. U predbožićno vrijeme, po trgovinama se počinje osjećati božićni ugođaj. To mi je uvijek smetalo, jer to sve skupa „izblijedi“ do Božića. Nastojali smo onaj pravi božićni ugođaj svesti na tri- četiri dana blagdana. Sa čuvanjem tradicije išlo je malo teže, jer uvjeti nisu više postojali. Bilo je teško održati običaje, koji su u mojoj obitelji povezani sa božićnim slavljem.
Božićne običaje, moja obitelj „vuče“ još iz Slovačke. Vremenom su neznatno mijenjani, ali u posljednje vrijeme sve ih je teže održavati, pa su malo prilagođeni vremenu. Na Badnji dan se gostima nudi medena rakija, a djeca idu po kućama čestitati Adama i Evu. Na Badnjak se posti, ali takav post se samo poželjeti može. Tijekom dana nema nekih posebnih obroka, jer se priprema obilna večera. Prije večere, roditelji, obiđu, nahrane i blagoslove stoku, a kada sve bude gotovo, onda unesu u kuću, navilak slame, koja se stavi pod stol u kuhinju. Tim činom u kuću je ušao Božić i nakon molitve pristupa se večeri. Kako rekoh, taj dan se postilo, pa nije bilo mesa. Večera je počinjala juhom od rajčica, a onda je slijedila riba, večinom pečeni šaran, koji se jeo uz salatu od krumpira i salatu od graha. Nakon toga poslužilo se od svega „što je godina donijela“; -suho voće, svježe voće, med, kuhana pšenica sa medom… Kolači se nisu služili, jer oni su „mrsni“ i bili su predviđeni za sutrašnji dan.
Poslije obilne večeri pristupilo se kićenju bora, -krizban smo ga zvali. I nije to bio bor, već borovnica, koju smo mi nazivali smreka. I nakit nije bio, kao danas kupljeni, već su to bili orasi, jabuke, pokoji bonbon, čiji je rok valjanosti istekao prije više godina, umotan u staniol. Ali, to nije nikome smetalo.
Nakon obavljenog posla išlo se na polnoćku. Bio sam ministrant, pa sam i ja morao. Crkva je uvjek bila prepuna. -Sada su opet došli moji „godišnjaci“, govorio je župnik Adam. A „godišnjaci“ su bili ljudi, koji su samo na Božić dolazili u crkvu. Među njima je bio i moj otac.
Doručak za Božić, bio je nešto kasnije, nego inače, a jeo se hladni pečeni odojak. Nakon toga se opet išlo u crkvu i onda ručak; Juha, kuhano meso sa umakom od rajčica ili hrena, sarma, pečeni odojak, kolači…
Jedan dio običaja očuvali smo i u Njemačkoj, samo što smo smo težište prebacili na Badnju večeru. Bor, koji nije mogao biti borovnica, već kupljeno drvce, kićen je poslije podne. Uvijek smo htjeli mali, skromni bor, ali je on je uvjek bio nekoliko brojeva veći. Večera, gotovo kao i u Hrvatskoj, a poslije večere, sinovi su uzimali gitare u ruke i svirali i pjevali božićne pjesme. Ali nije ostalo samo na božićnim pjesmama. Bilo je tu i par aktualnih šlagera. Zbog međugeneracijske solidarnosti, na repertaru je uvjek bilo nekoliko šlagera „iz našega doba“. Često su tu bili i prijatelji naše djece, koji su iz Italije i Španjolske, pa je repertoar na opće zadovoljstvo proširen. Ali pjesme su uvjek bile podijeljene na „naše“ i „njihove“. Nikomu to nije smetalo, ali ipak bilo bi zgodno pronaći nešto zajedničko. I to nam je uspjelo, sasvim slučajno. U „glazbenom dozrijevanju“ naših sinova nastupila je i jedna „Beatles“ faza. Naročito im se svidjela pjesma „Let it be“ od John Lehnona. Bila je to nekada i „naša stvar“. Od jednoga Badnjaka „Let it be“ je postala za nas -božična pjesma. I od toga dana stalno na božićnom repertoaru. -NEKA BUDE!
Na dane Božića primali smo goste, ili smo sami bili gosti. Upoznali smo običaje iz raznih krajeva svijeta, a isto tako mi smo upoznavali druge sa našim običajima i našim jelima. Naše njemačke prijatelje, najviše je oduševila sarma. Sada se kiselo zelje može kupiti u trgovinama, ali nije uvjek bilo tako. Tko je mogao kiselio je sam, što nije bilo baš jednostavno, jer kiselo zelje ima specifičan miris, pa ga nije uputno držati u zajedničkim podrumskim prostorijama. I do bačve za kiseljenje, nije dilo jednostavno doći. Ali zahvaljujući kreativnom duhu naših ljudi sve se nekako rješavalo i na Božić je u hrvatskim dijasporskim domovima redovno nuđena sarma.
Pripremanje sarme je vrlo važna stvar i ne smije se prepustiti slučaju. Sarma je ponos svakoga doma, jer ona unosi u božični ugođaj, onaj specifični hrvatski „štih“. Svako ima svoj tradicionalni obiteljski recept, pa iako si tih dana jeo sarmu na deset različitih mjesta, ipak su to bila različita jela.
Naša sarma pripremala se dan ranije. Bila je to obiteljska koprodukcija, kao i većina predbožićnih radnji. Pomno je kušana kiselost kupusa. Ako je bio prekisel, onda je tu pomoglo nekoliko ispiranja vodom. I meso je pomno birano. Moralo je biti svinjsko, jer to je tipično slavonsko. Mljeveno, ali ne od buta, jer ono je presuho. Najbolje je ono od vrata. U to meso se sitno narezala suha slanina. Od začina;-luk, češnjak, papar, paprika -slatka i ljuta i sol, naravno… Sve se to dobro izmješa, a da bi smjesa bila rjeđa, doda se još malo prokuhane vode. U tu smjesu doda se riže po slobodnoj procjeni.
Zavijanje sarme bio je moj posao. Na dno najveće posude koju smo posjedovali, stavilo se nekoliko listova kiseloga zelja, i na njih se slagala sarma. Nakon reda sarme, stavljali smo suha, dimljena rebra, red listova i tako do kraja. Trebalo je puno sarme, jer ona se jela nekoliko dana, a i kod gostiju je, kako rekoh, bila omiljena. Sarma se kuhala dugo na laganoj vatri.
Najčešći gost, bila je Brigitta, naša dugogodišnja kućna prijateljica. Mmmmmm…es gibt wieder Zarma! U početku smo pokušavali ispravljati, ali i nakon bezbroj godina, Brigitta se veselila zarmi. Neke stvari ne možeš promjeniti.
Darivanje za Božić, priča je za sebe. Ja sam uvjek pokušavao darovima dati neku osobnu notu, što nije uvjek bilo jednostavno. Budući da sam vješt u ručnim radovima, obično sam nešto izvezao, „izheklao“, napravio neki aranžman od suhoga cvijeća…, ali to je zahtjevalo mnogo vremena, tako da sam sa pripremama morao početi jako rano. Često sam imao nekoliko započetih radova, koji su „rasli“ istovremeno. Konfekcijski darovi iz trgovine, nisu me baš oduševljavali. Niti sam ih volio darivati, niti primati. Ali, nekada nije bilo drugoga izbora. I, onda što kupiti nekome, koji ima sve ono što si ja mogu priuštiti darivati? Bio je to za mene hod po mukama. Prije Božića potrošiš puno vremena da nađeš odgovarajuće darove, a poslije Božića potrošiš puno vremena da zamjeniš darove, koji ti se nisu svidjeli. To nije i ne može biti smisao Božića.
Rekao sam da su moji roditelji na Badnjak unosili slamu u kuću. Slama je simbol skromnosti. I od onoga dana kada je nestala slama, nestala je i skromnost. Što bi Isus rekao da je među nama?
Na sreću u Slavonskom Brodu je nešto drukčije. Božično slavlje ne može početi puno ranije nego inače. Krajem studenoga je Katarinski sajam. Tradicija koja ne smije izostati. Zatim dolazi Sveti Nikola, koji je poznatiji od Djeda Božičnjaka. A onda valja još proslaviti Svetu Luciju 13. šrosinca. Taj prastari običaj održao se do današnjih dana, na zadovoljstvo djece. To je praznik svjetlosti, koji je slavljen kada se za Halloveen nije niti znalo. Uvečer djeca sa svjetiljkama u ruci hodaju ulicama i sokacima. Kuće su osvjetljene svjetiljkama u prozorima. Drveće na ulicama je okićeno, a deca se darivaju bonbonima, orasima, voćem… Često su te svjetiljke izdubljene bundeve. Dakle – praznik svjetla, koji se slavio, kada Amerike još nije bilo. Sveta Lucija je inače, zaštitnica vida.
Moj dar za Božić već sam dobio. Pisao sam ljetos da se naš sin Krunoslav oženio. Prije par dana dobio sam vijest da ću postati djed. Postoji li ljepši dar?