ISELJENIČKE PRIČE …Iz naše arhive/objavljeno 28.12.2009.
piše: Emil Cipar
Konačno, konačno, stariji sin Krunoslav se ženi. Osjećaj koji je poznat samo roditeljima čija su djeca prešla tridesetu i o “bračnoj luci” i ne pomišljaju.
O Bože, koliko brige, koliko razmišljanja, pitanja što će biti s njima…, a o unucima – da ne govorimo.
– Bit će to mali svatovi. Samo najuža rodbina, nekoliko prijatelja… i to je to, kaže mi sin jesenas, kada me je posjetio, da mi obznani vjenčanje. – Negdje tamo potkraj
svibnja, a možda i prije, ovisi o terminima.
Nekako mi je ta rečenica …Bit će to mali svatovi …poznata. Bio sam na bezbroju svadbi, koje su u začetku trebale biti male, skromne…, pa sam znao što će od toga nastati. Mojoj ženi bilo je svejedno kakva će svadba biti- važno je da bude bilo kakva. Ona je presretna da više ne mora na pitanja: A jesu li se sinovi oženili? – odgovarati: -Ma nisu još, ne znam ni sama, što čekaju.
I kako to obično biva, svakim novim danom, broj se najužih gostiju povećavao, pa i potreba za većom dvoranom. Ja sam pokušavao biti izvan planova, jer sam znao da ono što je danas dogovoreno, već sutra postaje bezvrijedno.
Moj je problem je bio: dati toj svadbi neko hrvatsko obilježje.
To nije tako jednostavno, jer je snaha Njemica, a većina gostiju su ono što se u Njemačkoj naziva; multi-kulti. U nas bi se to, u slobodnom prijevodu, reklo “zbrda -zdola”.
Ali neko je rješenje moralo postojati.
Nakon dužeg razmišljanja odlučio sam se za šljivovicu i slavonske svadbene kolače. Naravno, to mora biti koordinirano s kuharom, koji je sinov dugogodišnji prijatelj, koji ima svoju koncepciju, a koju ja opet ne bih htio kvariti.
Tu nije bilo problema. Problemi su bili logističke prirode, ali ih ja na početku nisam niti slutio.
Otprilike, početkom godine, sve je dobilo jasne konture. Broj “najužih” narastao je na stotinu i osamdeset, ne računajući goste iz Hrvatske.
Da se ne bi potpuno iscrpili – fizički, psihički i materijalno, predlažem nešto neuobičajeno: Svadbu dijelimo na dva dijela. Prvi dio- vjenčanje i proslava u Njemačkoj, drugi dio – proslava u Hrvatskoj.
Nakon dužega razmišljanja i bezbroj telefonskih razgovora, prijedlog je prihvaćen, čak je i pohvaljen, kao najpametnije rješenje. Tako će gosti iz Hrvatske, koji zbog različitih razloga ne mogu putovati, ipak sudjelovati.
Početkom svibnja spremam se na put. Moram ići autom, jer treba štošta povesti, a treba i tamo pomoći oko priprema. -Pa to su djeca, što oni znaju – ponavlja mi žena danomice preko telefona. Osim toga, i Čuko je pozvan, pa je to jedina mogućnost.
– Ti ne možeš krenuti već sada na put! -kaže mi Anka, dobra duša, koja treba praviti kolače. – Kolači moraju biti svježi! Najranije dan-dva prije svatova.
Nema druge, morat će djeca nekako bez mene. Iz glave mi ne izlazi ono što mi žena stalno ponavlja: – Znaš ti našega Krunu?!
Što mogu, slavonski kolači moraju biti. Oni su sada konzuli hrvatskoga kulinarstva i hrvatskih običaja, pa su dobili prvenstvo.
Nekoliko dana prije odlaska, kolači još nisu završeni, doznajem: Miro, Ankin muž je u bolnici. Stanje je krajnje zabrinjavajuće. Nazivam Anku, ne više zbog kolača, nego…,onako. Mlad je još čovjek, a i poznajemo se tako dugo.
– Ne brini se za kolače, bit će gotovi po dogovoru, -kaže mi Anka onako usput, kao da nema drugih problema. Ma nije meni više stalo do kolača. Htio sam nekako pomoći, dati podršku, ali naletio sam na slavonski hrast, kojega ništa ne može istrgnuti iz korijena.
Kolači su završeni, kao da se ništa nije dogodilo i Čuko i ja krećemo na put.
Da nam ne bi bilo dosadno, razgovaramo da „ubijemo” vrijeme. Tema je ovaj put, Čukina biografija.
Sabrina, moja snaha, donijela ga je prije devet godina iz Španjolske. Nakon bezbroja pokušaja da ga negdje udome, obratili su se nama. –Ne dolazi u obzir,- rekla je moja žena tada.- Pas mi neće u kuću! Samo nekoliko dana dok ne nađete neko rješenje.
Ja sam rekao:-vidjet ćemo. Al i …Čuko je čvrsto odlučio ostati kod nas. Dobro je procijenio da će nas moći „motati oko prsta” i uporno je nametao svoju volju.
Putovanje je proteklo bez posebnih događaja. Stigavši u Remscheid, odlučio sam prije susreta sa svojima prošetati s Čukom na dobro znanom mjestu. Po navici parkiram na parkiralištu gdje sam bio stalni gost.
Izlazimo iz auta, već dobro umorni. Prilaze nam muškarac i žena, srednjih godina i pokušavaju mimikom uspostaviti kontakt.
Koliko sam shvatio, žele mi objasniti gdje se mogu prošetati sa psom i da su Hrvatska i Njemačka u istoj grupi na Europskom prvenstvu. Začuđen takvim ponašanjem, pitam ih zašto ne govore njemački, bilo bi jednostavnije.
Sie sprechen deutsch?! Golemo iznenađenje, na licima vidljivo.
Pa živio sam tu trideset godina. – Da,da…, pa još mi se čini kao da mi je pas odnekud poznat, -kaže žena.
E moj Čuko, sada smo konačno Hrvati iz Hrvatske. I zadnja prepreka je nestala. Naši sugovornici imaju trajnu potrebu ispričavati se, pridružuju nam se u šetnji, a u meni se bude neki nepoznati osjećaji: sve poznaješ, sve je na istome mjestu kao prije, ali… nekako ne pripadaš više tu.
Nekako mi Hrvatska postaje još draža.
Do stana moje žene je oko kilometar. Neka vozila koja dolaze ususret daju mi znakove svjetlima. To me malo zbunjuje.
Nešto nije u redu, ali što? Uredno veza,n ne vozim brzo, vozim desno, da „desnije” ne može biti…, ali svejedno… Onda mi pada na pamet: to oni pozdravljaju hrvatske oznake na mome autu, a i mene, naravno. – Dobrodošao u hrvatsku dijasporu!
Sa svježim kolačima i količinom šljivovice, koja baš nije uobičajena, stigosmo na cilj. – Prekosutra su svatovi, a ti još moraš sutra pomoći djeci! Oni to sve sami rade, a znaš kakvi su!- Dobro,dobro…, kažem ja, a nekako me hvata panika. Što mogu učiniti u tom kratkom vremenu?
Drugi dan, dan prije svadbe, dolazim u dvoranu u kojoj će biti slavlje, da bih ponudio svoju pomoć. Snaha, sin i poveće društvo dočekuju me doručkom.
Gotovo sve ih poznajem. Oduvijek su se zajedno družili. Samo, nisu to više ona djeca otprije. To su ozbiljni ljudi koji točno znaju što hoće, a znaju i kako će to postići. Moja je pomoć više nego suvišna. Djeca su postala ljudi, na moje ugodno iznenađenje.
Opet razmišljam o nama. Kada smo moja žena i ja došli u Njemačku, došli smo u tuđu zemlju. S vremenom nam je postala draga, ali je ostala tuđa.
Nova je generacija drukčija. Njoj Njemačka domovina.
Mi nikada nismo pitali: Koja prava imamo?. Naše jedino pravo bilo je, bar tako smo mislili, raditi, raditi, raditi…
O svadbi neću mnogo. Prepuna crkva, prepuna dvorana, jela i pića u izobilju, slavonske kolače i šljivovicu – uključujući. Gosti koji zajedno slave i vesele se, a svoje korijenje vuku s Filipina, iz Portugala, Njemačke, Španjolske, Italije, Namibije, Hrvatske…
Svi pripadaju tu, dio su toga,sve je to njihovo. Njihova domovina, njihova glazba, njihova svadba, samo smo nekako Čuko i ja strani. I kao da je to netko znao, osjećao…, što li.
Dok sam s Čukom šetao u blizini, iz dvorane odjeknuše srceprobadajući stihovi: Strangers in the night…
Emancipirao sam se od Njemačke. Hvala Bogu ili nažalost, ne znam. Ali, emancipirao sam se.
Drugi dan nakon svadbe, dok smo sređivali dojmove, tužna vijest iz domovine: Miro, Ankin muž je umro.
Opet nazivam Anku.- Što ćeš, takav je život! Kakva je bila svadba? Kako su prihvaćeni kolači?