Marija Matijašević
Kad se probudiš
na miris perja
miriši ti koža
natopljena mirisom znoja.
A na večer ti dan
natopio kosu mirisom suhe djeteline
usahlom na suncu dana
i vjetrom nošenim
sa rijeke, koja krivuda
kroz malo selo.
Noć ti miriše na kosu
a kosa ti miriše na mjesec
i na mjesečinu,
koja je utkala sjaj u tvoje svjetle pramenove,
sjede kose.
Kad se to sve izmješa
ti si božica,
života, dana i noći
koja lebdi u mislima mojim
nedostižnog tjela i bića.
Ti si sjena moje noći
što se valja u mom krevetu
a danju tvoji tragovi
ne ostavljaju tragove na travi.
Ti si nečujna u disanju
samo dah puše mi u uho
i znam da te negdje ima
iako te ne vidim.
Jer moje oči si zatvorila
svojom neviđenom ljepotom
moje usna nemogu progovoriti
jer si ih zaljepila
ljubavnim ljepilom napitka
i da ih otvorim
izlijao bi se na moje srce
i postao bi krv.