MAGLA

Kratka priča Večernjeg lista
napisao: Mario Brkljačić

Kad nešto čvrsto odlučiš, kad stojiš iza toga i vjeruješ u uspjeh, sve se okolnosti poravnaju kao planeti u Sunčevu sustavu, ono, da dostigneš taj cilj. Eto, zato je baš danas dragi bog spustio tu gustu maglu na grad, baš danas kad sam odlučio ideju sprovesti u djelo, mislio je. Ako akcija uspije, a uspjet će, naravno da hoće, ej, znaš šta, iako nisam vjernik, otići ću zapaliti svijeću na Kamenita vrata, zakleo se. Ono, sam sebi. Prepun samopouzdanja i odlučnosti krenuo je put marketa u jednom naselju na periferiji metropole.

Daj lovu!!!

Bacio je na pult konzervu graha što ju je uzeo s police. Zaključio je, da ne budem sumnjiv. To je smislio prije, kao, ušetat će u dućan kao običan kupac i u pravom trenutku navući čarapu na glavu i izvući nož iz hlača. Dobro, ta konzerva i nije baš bila nužna. Blagajnica, krupna gospođa u zrelim godinama, međutim, samo je zurila u njega.

– Šta me gledaš! – viknuo je.

Ali, žena je ostala nijemo stajati, skroz neimpresionirana likom ispred sebe. Hm, nije očekivao pasivan otpor. Zapravo, nije očekivao nikakav otpor. Mislio je da će pljačka ići glatko. Pa, uzeo je najveći nož, onaj nazubljeni, sa zakovanom drškom, tim je alatom njegov pokojni stari rezao bunceke i goveđe koljenice. Je li to ona, možda, u šoku. Da, možda je šok.

– Otvori to!!! – proderao se. Ono, da je vrati u normalu.

No postalo je očito da je naletio na ženu koja je imala iskustva s pljačkašima, zato je samo stajala tamo, u tom svom bunkeru. Nonšalantno. Čak i bezobrazno. Gledala ga je ravno u oči. Kroz tu hulahupku. Valjda joj se već čitav život popeo na vrh glave. Možda je zaista i bila u stanju nekog trajnog šoka. Znate ono, muž, djeca, taj usrani posao i bijedna plaća. Sad se još i ova budala stvorila u dućanu. No kome se u ovoj zemlji život nije popeo na vrh glave? Tko u ovoj zemlji nije u šoku?

Jedvice je odizao kapke, teško je disao pod tom jeftinom maskom.

– Čuj ovu, e! – promrmljao je.

Svrnuo je pogled na njenu kolegicu u dnu dućana, za pultom s kruhom, salamama i sirevima. Ta je samo slegnula ramenima, lupkajući oštricom noža po dasci za rezanje kruha, čudno se smiješeći.

Podsjetila ga je na Jacka Nicholsona u Isijavanju. Ipak, njen je nož bio manji. To ga je, na neki čudan način, osokolilo.

– Hoćeš ti, kravo, otvorit tu kasu! – viknuo je, presamitivši se preko pulta.

– Otvori si sam – mirno je rekla blagajnica, ali, dovraga, učinilo mu se, i s podrugljivim tonom.

Sinulo mu je: definitivno nije u šoku. I što sad?

– Pa… kaj je ovo… Nemrem verovat! – nije imao druge pa je krenuo udarati šakom po tipkama.

Kasa je samo pištala.

Kao ekspres lonac.

Kao alarm.

Kao alarm kojeg će čuti cijela ulica.

Kao alarm kojeg će čuti policija.

Kao alarm zbog kojeg će završiti u Lepoglavi.

– Ooo, šit! – cvilio je. Oznojio se pod tom hulahupkom.

No da stvar bude gora, jer stvari uvijek mogu biti gore, da stvar dobije na dramatičnosti, pobrinuo se neki ispaćeni čovo koji je ušetao u dućan, ne shvaćajući odmah o čemu se radi. Naravno, sve dok nije ugledao nož.

– Molim vas… gospodine… – čovo je raširio ruke. U desnoj je imao karirani ceker. – Ja sam… penzioner… Teški sam šećeraš – promucao je.

Nastupila je, pjesnički rečeno, olujna tišina. Dobro, ako zanemarimo Matu Bulića i Narodni radio, koji se glasao odnekud s visine, iz zvučnika skrivenog između par boca Jegera i Balića. Šećeraš je zaridao. Zurio je u pod, ramena su mu se tresla. Kroz suze je preklinjao da ga se pusti kući. Da može uzeti inzulin. Da će, u protivnom, umrijeti.

Gle, čak je i prijetio.

Lik se prisjetio scene iz Rana, kad drogirani Kure ispali rafal iz kalašnjikova i u zajebanciji zapovijedi susjedima da se odmah imaju postrojiti ispred zgrade, i one dvojice starkelja u pidžamama na pruge što su se stvarno nacrtali ispred.

– Pa idite. Jel vam ja branim da uzmete inzulin? – rekao je. – Jel mu ja branim da uzme inzulin? Ha? – obratio se blagajnici. Rekao je to kao da već traži alibi, čvrst dokaz suosjećajnosti. U slučaju da ga optuže za smrt iz nehaja. Međutim, ova je samo podrugljivo odigla obrve.

Koja kurva! Uopće je nije briga što bi starac mogao umrijeti tu, u tim zajedničkim prostorijama zgrade, iznajmljenim za market. Čovo je teatralno klimao glavom, kao kakav zahvalni Japanac koji je dobio posao u Toyoti Motor Co. Onda je, napokon, hodajući unatraške, zgiljao iz dućana.

Mate je i dalje pjevao o njoj. Rodnoj grudi.

Liku je došlo da zaplače. I, da ne ispadne totalni idiot, da se ne rasplače kao neki pizdun tamo, pred tim ženama, izletio je i on na ulicu. U maglu. Svukao je čarapu s glave, ali trčao je s tim nožem u ruci.

Kakav užas! Plakao je, trčeći, kao kakvo dijete što je prvi put u životu vidjelo vlastitu krv. Probijao se kroz maglu, gustu kao tućeni bjelanjak, maglu zbog koje, kako bi njegov frend znao reći, i ptice idu pješice. Ali, o bože!, trčao je za penzionerom.

Kad ga je skužio, stari se dao – ako se može tako reći – u bijeg, moleći progonitelja da mu poštedi život. Još je i mahao tim kariranim cekerom. Koji kreten!

Stao je.

Pjenasta, žuta svjetlost ulične lampe razljevala se po njemu. Kao da se tuširao pivom. Kao na koncertima kojih je preživio na stotine a gdje su se svi zaljevali jeftinom pivom i žesticama. Ipak, još je mogao vidjeti starog koji se polako utapao u bjelini. Onda je nestao, kao utopljenik, u rijeci.

Osvrnuo se: neonski natpis MARKET svjetlucao je tamo, u podnožju nebodera.

Nadmoćno. Oholo. Kao ovaj kapitalizam koji nema alternative. Jedino, ako mu se pridružiš. Ono, ako je neprijatelj jači, pridruži mu se. Ali, nije se mogao zamisliti da ustaje u pet ujutro, dolazi na posao u šest i oblači kutu s logom marketa. Da onom strojnom pilom reže salamu i sir. Da baca smotuljke na vagu i govori: Želite još nešto? Da on, panker u duši, poklekne pred sistemom.

Dovraga, nož mu je još u ruci. I hulahupka. Mogao bi probati još jednom. Uvijek postoji druga prilika: to je bit kapitalizma, čovječe! Padneš, digneš se, streseš glavom i kreneš hrabro dalje. Kreneš dalje jer zapravo ni nemaš druge. Moraš, ako ne misliš umrijeti od gladi. Ili, još gore, od žeđi. Hm, tek sad je shvatio koliko je žedan. Oblizivao je vruće, ispucale usne. Teško je disao, što od cigareta, što od te magle, što od svega ovoga.

Zurio je u neonski natpis koji se preoblikovao u crveni žele bombon. Stajao je tamo, na ulici, pod tom lampom, ali, skužio je, drugi puta ću drugačije. Kao onaj Gibonni.