Bijela skulptura poput usidrenog broda na moru
piše: Darija Mataić Agičić
Otok se u daljini ljuljao kao pijani Titanik. Kroz jutarnje more, duboko kao čežnja i široko kao slutnja, probijala su se prsa broda. Sporo i nevoljko. Kao da nemaju želju nikamo pristati…
Jedino je tišina čekala šarene vidike. Sunce je već grijalo jutro. A ono je kidalo nebo svojim bojama… Prostranstvo kao zaboravljeni zaborav.
Prepunjen pogled zaigrano je istrčao iz oka. U ogledalcima kapljica i soli i vode prikupila se želja za zaustavljanjem trenutka. Metafizička ljepota gotovo bez svjedoka.
Bila sam među rijetkim putnicima. Moj korak čuo se nekako ječavo, a opet potmulo i duboko dok se spuštao prema Posejdonovim dvorima. Lijeno, ali prirodno. Bila sam jedini putnik koji se iskrcao na otok. Na svjetionik. Malobrojni ostali, nalakćeni na granice broda, nezainteresirano su u svom odlasku svjedočili nečiji ostanak.
U potrazi za lijepim, došla sam u kamenu zgradu s prozorima zelenih okana, kroz koja se, kad se rastvore, vide i otok i svjetionik u intimnom carstvu Mediterana, okruženi šumom, ukoričeni rubovima u kojima se obala utače u neobalu. Estetika grčke tragedija koja te, kako je netko dobro zamijetio, prvo ostavi bez riječi, a zatim te učini pripovjedačem.
Svjetionik. Na rubu jednog jadranskog dugog otoka… s kojeg se za vedrih dana vidi Italija. Bijela skulptura poput usidrenog broda u moru, ljepost osuđena na izumiranje. Jedan od četrdesetak na Jadranu, izgrađen tijekom 19. stoljeća. Zatvoren fortifikacijski, i u sebi, i za sebe.
Svjetionik. Oči pomoraca u noći i anđeo čuvar ljudi i brodova. Onaj kojemu su prvi susjedi galebovi i valovi. Onaj u kojemu svitlo triba gorit i koji ima pogled na najljepše, na ništa, i na sve.
Na svjetioniku svjetioničar i žena.
Nepredvidivo uvijek nadilazi uski teritorij mogućeg. Ja sam došla po ljepotu… po tišinu… Poželjela ovih pet dana živjeti kao izbjeglica. Biti otok na otoku. Izbjeći stvarnost… siktavi otrov okoline… osjetiti koliko sam i jesam li hrabra živjeti za sebe, iza i izvan meteža svakodnevnice…. a dobila Priču.
Ovo je priča njoj. I za nju… Za sve one ljubavi koje šutimo. Svima, pa i sebi… U ovom lamentu ona je Agneza, nazvana imenom jedne druge žene, jedne Sive plojke, i ne da bih joj prikrila identitet, nego zato što mi se na trenutke činilo da njene riječi jednostavno ne vole biti u pričama, a opet, na trenutke te iste riječi potopljene, nekazane, neispričane, nenapisane traže ljude. Javni i tajni život života. Svih nas, koji to hoćemo priznati.
Agneza je svjetioničareva žena. Suhonjava, pomalo ogrubjela, ne toliko od godina, koliko od dana. Lica naseljenog dobrinom. Ona na škoju života više ne čeka. Ona je odčekala. I na otoku, na kojemu zimi mrak padne i prije mraka, zašila sva svoja pokidana jedra.
Agneza je, u kazivanju u kojemu su nam se rijetko pogledi doticali, pozvala za svjedoka vrijeme… početak i svršetak svega, i upustila se u pustolovinu u kojoj ispričati nekome nepoznatom sebe, onda kada su svi oblaci već u nama, isto je što i prihvatiti kako: dok se život poigrava čovjekom, čovjek se može poigrati riječima. Iako, slaba je to utjeha, reći će ona njezina suza, vješto i trajno u kristal za oko prikovana, u trenutku kad se ispričana priča već u tišini bude utapala. Dođe, valjda, tako jednom vrijeme kada te više nije strah sjećati se.
Ništa tako ne boli kao dorečeno.
Riječi njene tog kasnog popodneva, jednoj potpuno nepoznatoj ženi, u ovom zaboravljenom pejzažu, stvorile su prostor u kojemu ga je ponovno srela. A onda su valovi, dok se noć već pokušavala u mrak sakriti, u tom bezobrazno čudesnom okruženju, odnijeli te iste riječi. U životu je nešto dobro radila. Voljela.
Njen dlan, dok se igrala zrnovljem obale, bio je pun osjećaja. Kamo s mišlju koja je zakasnila na odredište? Kamo sa samoodbjeglom rečenicom: Dođi prije deset godina, koja i vrijeme i gramatiku zbuni? Kamo s neoriječenim prostorima u kojima se obećanja nisu dogodila?
Kaže da joj više ne nedostaje, jer po njoj: nedostajanje je dok te boli. Ona se sada sjeća, a sjećanje, po njoj je: kad ugasiš emocije, a pamtiš.
Ništa nije tako sklono krajnosti kao ljubav. I nijedna pojava u svemiru nije toliko tajnovita kao čovjekovo srce. Ono srce koje je noćima u sebi potapala
Voljela je i izgubila. I dugo vjerovala. Kad se voli – Do viđenja je, nikada – Zbogom. On je otišao s Do viđenja… Do viđenja, činilo joj se tada, jačeg od zagrljaja svih naših ljubavi. Zašutjeli su glasovi kojima nije dorekao što je trebao, kada je trebao. Ili je jednostavno trebao, u svoj odlazak, spakirati i nju. I onda više ne bi bilo važno što su se neke rečenice odšutjele.
Nije se dogodilo. Vrijeme je za nju stalo, a za sve druge nastavilo svoju pravocrtnu putanju. Nedostajao joj je i za život i za maštu. Njoj, zaglavljenoj između svakodnevnice i snova. Na jastuku, u noćima u kojima je umjesto zagrljaja ostavljala mokru povijest jedne radosti, pred jutro godinama su nestajale čitave godine. Svijet je dalek, a stvarnost blizu. Zaboravljena je kao ružan san, a da nije ni znala kada. Izlilo se i prelilo čekanje.
Sreća je uvijek u rukama neke druge žene, reći će ugušenim glasom i nastaviti priču meni, a kao da me nema. Saznat će to dugo, i za nju, i za vrijeme, poslije. I pomiriti bol s njom, koja ima ruke nevinije od njenih. I mostovi će od tada postati nepremostivi, i daljine nesavladive, i blizine nezamislive. Nebitno je, je li ga zavoljela daljina ili druga žena. I jedna i druga bile su njene inoče. A ona je, zaključana u čekanje, u rat krenula zaboravivši oružje. Za njega, koji je bio sve njenog svijeta.
Zbog nekog se zvijezde rode, a zbog nekog padaju. Tisuće zvijezda i noćas, naučila je to, nečije su tuđe želje. On je njeno jučer. Ono jučer koje je istoznačnica za davno, i ono jučer koje je samo dan prije.
Teško je sebe od sebe pustiti.
On je onaj koji ni danas ne može stajati zajedno s njom, ni u rečenici. Jer, jednostavno, oni ne postoje, ni izvan, ni unutar riječi. Samo u onom pamćenju, iz prologa njenog kazivanja… on je i ona jedna, u životu čežnja duga… i onaj kojemu će, a ne meni, s pola glasa reći, sigurna da neće čuti: dosta sam se negrlila, svih ovih godina. On je i onaj zbog kojeg će samoj sebi reći: nije kraj kad dođe kraj, kraj je kad se kraju pustiš da te odvede. I odveo ju je. Taj kraj.
Iz za stopala zalijepljenih trunki pijeska, otresla je jedno ljeto, nalik na sva ljeta ovoga svijeta i otpustila godine u kojima je nepomično bježala, u kojima su se snovi sasušili poput oporih drenaka. I otišla. S druge strane, ostali su oni s kojima je davno zašutjela. Oni bliski po naravi stvari i daleki po naravi srca. Vrata su se zatvorila, ne zbog nerazumijevanja, ne zbog ponosa, nego zato što jednostavno nikamo više nisu vodila.
Na otok s jednom kućom, bez ulice i kućnog broja, doselila se njemu, iz kojeg se opet davno raskućila radost. S njom, doselila se na na otok i sjeta. I on je to znao. Ne priču, nego prepoznati sjetu. Njegov jedini uvjet bio je: moraš voljeti more! On lanternist, u njenom pristanku ljubavi mora, postaje i njeno more, i njena pučina, i njena hrid, i njena uvala. Njena osama, ali ne i osamljenost. Njena, samo njoj znana sreća, koja nije sutra i negdje, nego danas i tu.
On, sam na svijetu, nikada svojiji i sretniji nikada do tada, pravi u tom svom svijetu mjesta i za njen svijet. Njih dvoje, dva kamena cvijeta od ljudi, plivaju izvan staze. On, čudolika duša bodula, drži njen strah. I ne pita se: čija je, tako ničija. I stup je njene sigurne plovidbe. Lanterna njenih dana. Utočište. On čuva njene noći od budnih utvara… njen put od mraka… Pa svjetioničar je.
A ona… odrekla se potrebe nužnosti za ušivenosti duša. Naučila reći ono što ne može dati; njegova, onoliko koliko joj dozvoli biti svoja… i kad oluja u njoj dođe, bez najave, kao i svaka oluja, i kad boli (ono sjećanje), boli ju tek kad on zaspi ili isplovi. Sve može sama, i nikad nije sama. Sve što nema posudi od sebe. Sve što ima naziva ljubavlju, pa je onda prvog duže voljela zbog sebe, a drugog jače zbog njega. Drugi dio ove rečenice, istinu o ovom drugom, tek sam teškim naporom čula, na mjestu gdje je tišini prirodno stanište, jer… glas joj je nekako čudno pukao, nekako poput nelagode koju ne želi potpisati svojim imenom… I više je u tom trenu bila nalik na brod bez utrobe s kojim se moreživot poigrava. Imala je onaj osmijeh kojim se branimo od svega. Onaj iz kojeg zrikavo vire propuhaste samoće.
A oni…
U Oni netko stvarno voli i kad nije voljen, jer samo voljenjem živi, svjestan kako svijet neće biti drugačiji, ako su oni isti. Čeka… On čeka nju, a ona čeka sebe. I živi između škrtih riječi. Oni ne forsiraju bajku za okolinu, ne forsiraju brak… ma briga valove, škoje i galebe za njihov brak i nebrak. Oni znaju kako je svatko od njih anđeo s jednim krilom, i kako letjeti mogu tek zagrljeni. Njegov smisao je ono što nosi u očima i čuva u dlanovima. Njen smisao je ne bojati se sebe kad je kraj njega i trajati u nesretnoj sreći.
Kad sam odlazila jutro je bilo zeleno kao mahovina u dnu šume. Valovi pomireni s obalom, i more površina niz koju se cijedi znoj sparne noći u kojemu su zvijezde nestale, u trenu, ne oklijevajući.
Agneza je ostala. Nije mahala. Stajala je spuštenih ruku, pomirena… Ja sam otišla. I nisam na odlasku rekla: do viđenja. Ona ne voli tu riječ, ispisala ju je iz svog rječnika. A ja, ja ju nisam mogla reći, jer nisam mogla svjedočiti njenu iskrenost.
Došla sam po ljepotu, a dobila istinu jedne Agneze, svjetioničareve žene. Da ne bude zabune, i ljepotu sam dobila; u ženstvenim zorama, zbog kojih sam i sat navijala, ja koja volim prespavati i jutra… u noćima u kojima je vjetar i mrak uspio zakovrčati… u danima u kojima je more postajalo tanki rječnik ljudske mjere. Dobila sam sklad kojega se i raj može postidjeti.
Dobila sam i otok i svjetionik u svoj njihovoj izdvojenosti, u kojoj je, ona ista zadivljenost tijelo beskraja, a tišina njegova duša.
Ali, ponijela sam i ono po što nisam došla. Priču. I nešto što je u njoj koliko gasnulo toliko i raspirivalo istinu.
Ima nešto u ljudima koji najbolje traju samoćom u divljinama.
Agnezina sreća je život umanjen za očekivanja, jer… ljubavi poput njene nikada se ne vjenčaju. One se jednostavno dišu.
Kad promašiš ljubav, promašio si život, vukle su se vodom, i poput srebrnih ribica igrale riječi koje su pristajale baš Agnezi, dok je brod, opet samo s malim brojem putnika, ostavljao daljinu i činio bijelu kuću u njoj sve manjom i manjom.
Sutra može biti i daleko i blizu. I za Agnezu i za mene. Ja ću, već naučena, štititi se od života napisanim rečenicama, izbjegavati tuđe bitke i truditi se ne dati godine koje imam običnosti i praznini šarene laže od svijeta. A Agneza, ona će možda, ako jednom, umjesto do viđenja dobije ovu priču, znati kako se o boli nije moglo na bezbolan način pisati.