MOJE IME JE MARTA
piše: Sonja Smolec
Traži se poslovna tajnica, može i mlađa umirovljenica, sa solidnim znanjem engleskog jezika, znanje rada na računalu – poznavanje Office programa, poželjni i Photoshopa, poznavanje… bla…bla… bla… Uz ostale dokaze o radnom stažu i dosadašnjem radnom iskustvu molimo priložiti sliku.
Drugim riječima, traži se one-man-band. Ništa zato. navikla sam ja na takav posao.
Napisala sam molbu. Odlično, mislim si. Po mojim kriterijima još uvijek sam mlađa umirovljenica.
Nekad je žena s pedeset bila starica, danas mora biti fletna ko leptirica.
Engleski mi nije problem, ni u pismu ni u govoru. Dobro, nisam baš savršena, ali tko je?
Prikupila sam sve papire, napravila fotokopije. Našla sam dobru sliku, doduše od prije dvije godine, ali nisam se gotovo ništa promijenila. Kog će im vraga slika zaposlenika? Poslat ću molbu, pa što bude.
Kod kuće su dva nezaposlena. Stariji ne vjeruje više ničemu i nikome, ne šalje molbe. Ne stigne jer većinu vremena provodi po ambulantama i bolnicama. Izgubio je živce. Visok tlak, Slabo srce. Kolesterol. Ima još toga; mogli bi napisati medicinski priručnik. Mlađi volontira, radi s djecom, kao asistent u nastavi, pomaže im u učenju i savladavanju gradiva. Osim što im pomaže učiti mora ih i zabaviti, nešto kao dadilja za školski djecu. Djeca ga vole. Slaže se s kolegicama. Ravnateljica zadovoljna, ali novaca niotkuda. Penzija ne pokriva ni režije. O hrani da i ne govorim. Nakon trideset i pet godina radnog staža i još godinu i pol honorarnog rada, tražim novi posao.
Petak u jutro. Probudilo me zvono na vratima. Zapravo, zvono odozdola. Prepoznajem mu zvuk. Probudila se i mačka pa zijeva. Vidim joj sve zube i ružičasto ždrijelo. Gleda me kao da i ona pita – Tko je sad? Još pospana bauljam. Pogledam na sat. Pola devet. Naravno, nije više tako rano. I gdje da žurim? Pa, odradila sam i više nego pošteno, onih trideset i kusur godina. Sad je vrijeme da se bavim onim što volim. Koji sam ja uvijek bila optimist! Malo sam zaradila čuvajući djecu nekih Talijana.Više novaca trošili za svoja vikend putovanja nego što su meni platiti za cijeli mjesec. A klinci razmaženi da razmaženija ne mogu biti.
Javila sam se na portafon. Poštar. Telegram. Da se nije nekome desilo nešto loše? Pritisnula sam tipku i rekla Vucite! Čulo se kako u prizemlju škripe teška metalna vrata. Ogrnula sam bademantl, nataknula papuče na bose noge, rukama popravila kosu, zavezala je gumicom da izgleda urednije i čekala poštara. Komentira on Blago vama kad možete radnim danom spavati. Odgovaram ja Blago meni kad još mogu spavati.
Čitam. Dobro je. Nema na njemu nikakvih slika. Gledam i ne vjerujem. Poziv za razgovor. Za posao. Još uvijek kontempliram, važno je da zovu. I to već u ponedjeljak u osam u jutro.
Gledam se u ogledalo. Do ponedjeljka ima vremena. Dobro ću oprati kosu. I to još danas, ako hoću da mi ne strši na sve strane poput kišobrana. Frizer? Taman posla. Moja frizerka već mi se ni face ne sjeća. Nemam novaca za mjesečnu autobusnu kartu pa ću potrošiti tridesetidvije kune za tamo i nazad. Ionako sve što trebam obavim u svom gradu. Pješice. Svaki dan tri do pet kilometara. Kažu da je to jako zdravo. Možda i je, ali se meni osobno baš i ne sviđa balansirati s kišobranom u jednoj ruci i s vrećicom iz pučke kuhinje u drugoj. Najčešće me zadnji dio pokisne. Ili prednji. Ili nešto. Ne vrećice, već moj zadnji dio. Shvatili ste?
Kod kuće sam radila sam sve one uobičajene poslove. Neke sam i preskočila. K vragu i ta prašina! Koliko god ju brišem, kao da ništa nisam napravila. Mora da ima neka zla vila koja preko noći dolazi, istresa novi teret i kvar sav moj trud. Oprala sam rublje, posložila osušeno. Kupaonica miriše po svježini. Odvojila ono što treba glačati od onog što ne treba. Nekad je to bila samo jedna hrpa rublja. Onda se počela pojavljivati i druga. Pa je druga s vremenom počela bivati veća od prve. Ne mogu više stajati kraj daske za glačanje. Bole me leđa. Ma, boli me sve.
Nedjelja. Netko zvoni. Kroz vizir na vratima gledam tko je. Djeca s maskama. Ne otvaram vrata. Ne mogu se više ispričavati da im nemam što dati. Nisam ispekla krafne, nemam voća ni bombona. Razmišljam. A da ja stavim masku? Možda bi netko nešto ubacio i sve bi bilo legalno.
Cijelo poslijepodne pišem.
Probudila sam se i prije nego je trebalo. Imala sam dosta vremena da se uredim. Večer prije izabrala sam odjeću. Nema se tu nešto za birati, ali ipak čuvam par komada za posebne prilike, promocije, susrete, ili, za ovakve slučajeve.
Na autobusnu stanicu sam stigla taman na vrijeme da uskočim u autobus. Ovo «da uskočim» nemojte shvatiti doslovce. Iako sam u mojim godinama još uvijek živahnija od mnogih svojih vršnjakina, ipak ne skačem. I ja sam s vremenom malo usporila.
Nakon vožnje od četrdesetipetminuta, stajanja i klimatanja, sudaranja s tuđim torbama i đonovima koji su pronalazili moje prste na nogama, stigla sam u Zagreb. Po navici sam pogledala na sat prikačen na ulazu u Importane. Jurim. Slijede me mirisi svježe pečenog kruha. Kava. Burek. Pita od jabuka. Dobro, kiavu nee pijem. Sve one delicije od lisnatog tijesta koje su tako fine za papati i od kojih se dobivaju suvišni kilogrami. Još deset minuta do razgovora. Krasno, mislim si, kasnim već i na prvi razgovor. Tramvaj je bio na stanici i odmah krenuo. Izlazim na trećem stajalištu. Veljača a sparno je. Znoj mi se cijedi niz leđa. Gledam adresu. Peti kat! Ulazim u lift ali on ne radi. Nema čak ni upozorenja.
Znojim se još više. Da idem ili odustanem? Pa, kad sam već ustala tako rani i potrošila za prijevoz, idem dalje. Nakon dva kata sam stala. Otkopčala sav vjetrovku i vestu. Prestigle su me dvije djevojke. I one su se otkopčale. Pušu. Korak im je lakši nego moj. Osluškujem dolazi li netko odozgora ili odozdola. Ništa. Iz torbice vadim papirnate maramice. Mirišu na ljubičice. Brišem lice i vrat. Brišem znoj ispod pazuha. Ispred mene još tri kata. Na trećem vrata škole stranih jezika, vrata odvjetnika, vrata nek poznate face, političara, nisam znala da tu stanuje. A možda i nije on nego netko istog imena.
Peti kat. Gledam na sat. Kasnim dvije minute. Velika, svježe obojana vrata, novi otirač za cipele već prepun otisaka. Stala sam tek trenutak i duboko udahnula. Pokušala sam uči. Ne ide. Zvonim. Želudac se opet izdajnički javio. Nisam doručkovala. Nisam imala što.
Vrata otvara mladić, ima najviše dvadeset godina. Na njemu odijelo Ralph Lauren. Svilena kravata. Oko njega oblak skupog deodorana ili aftershave. Trepće. Prepoznajem taj način treptanja.. Tek je počeo nositi kontaktne leće. Došli ste u zadnji čas. Vrata iza mojih leđa ispuštaju jedno podmuklo i gusto vuuuuuhhh ili možda auuuuuuuuuuuu, kao da se i ona čude i osuđuju me što kasnim.
Vodi me niz hodnik. Od debelog tepiha se ne čuju koraci. Stižemo do drugih vrata. Vidim veliku, svijetlu prostoriju. djeluje suviše sterilno. A tamo – šok. Prije mene stiglo je već pedesetak ljudi. Dvije – tri glave okrenule su se u mom smjeru. Procjenjuju koliko sam opasna. Bože, mislim si, kao da sam došla na audiciju za glavanu ulogu u jednoj od onih dosadnih i beskonačnih sapunica radi kojih ljudi s posla žure kući kako ne bi slučajno propustili tko se s kim ovaj put sastao ili rastao.
Svi sjede. Dobivam broj kao u zubarskoj ambulanti. Tako se i osjećam. Gledam i ne mogu vjerovati. Dobro sam procijenila. Dobila sam broj pedeset osam. Napisan je ručno. Osvrnula sam se tražeći gdje da sjednem. Ni jedno mjesto nije bilo slobodno. Potajno se nadam da će netko ustati i ustupiti mi mjesto. Iza mene stiglo je još dvoje ljudi. Još jedna žena stoji. Oči joj zatvorene. Ne znam da li meditira ili spava. Druga se naslonila na rub prozora i svima okrenula leđa. Uočavam da ima proširene vene.
Nigdje nije bilo vješalice. Čak ni one obične, drvene, s «kozjim rogovima» i mjestom za odlaganje kišobrana.
Ovdje sam pedeset i osam minuta. Neki čitaju novine. Neki grizu nokte. U devet i trideset konačno se otvaraju vrata . Zovu nekoga po imenu i broju. Nitko se ne javlja. Zovu ponovo. Djevojka je zadrijemala, skočila, prevrnula stolicu i nestala iza onih vrata. Podižem stolicu i sjedam. Pokušavam se zabaviti. Brojim koliko komada stakla je trebalo za sve prozore, pa sve puta dva jer su to sendvič okviri. Pokušavam izračunati koliko kvadratnih metara ima ova čekaonica. Skoro dvostruko više od mog stana. Gledam parkete na podu. Složeni su u kockice. Brojim pet puta. Množim napamet. Svaki puta drugi rezultat. Odustajem.
Deset i petnaest. Zovu broj trideset i pet. Možda ću do tri popodne doći na red. Gledam djevojku koja ulazi. Ima cipele različite boje i naobrvnicu, ili kakogod se taj piercing već zove. Ne izgleda mi kao netko tko ima radnog iskustva.
Podne je. Najavljuju pauzu od trideset minuta. S druge strane hodnika je automat za kavu i sendviče. Tko želi neka se posluži. Ne poslužujem se. Gledam kroz prozor. Unutarnje dvorište. Pogled i nije baš nešto. Ne bojim se da se više neću imati gdje sjesti.
Vraća se žena s kavom u plastičnoj šalici. Gleda u mene. Srče naglas. Koji vi broj imate? Pitam. Pedesepet… Odgovara preko ruba plastike.
Svi se vraćaju. Dovršavaju razgovore započete ispred automata za kavu. Djevojka do mene vadi dva sendviča. Oba u obliku trokuta. Šunka i sir. Puretina i salata. Gleda u njih i odlučuje koji će. Jedan, još uvijek zapakiran sendvič pada joj na pod. Nogom ga je gurnula pod stolicu. Okrećem glavu na drugu stranu. Počela je kiša. Nije ni čudo nakon onolike sparine.
Tri i petnaest poslije podne. Zovu pedeset i dva.. Pedeset i tri se ne javlja. Zovu pedeset i četiri. U čekaonici nas je još samo četvero. Troje. Dvoje.
Ne mogu više sjediti. Gledam slike na zidu. Ne predstavljau ništa. Dobro, nisam glupa, znam da je to apstraktna umjetnost. Svejedno okrećem glavu prema lijevom a onda prema desnom ramenu ne bi li ipak uočila neke skrivene forme. Ništa. Sve je previše crveno i žuto. Tek tu i tamo koja crna točka.
Zovu pedeset i pet. Žena odlazi. Kucam na ona vrata gdje su svi ulazili i izlazili. Otvara onaj isti mladić. Osim njega u sobi nema više nikoga. Pitam zašto nisu zvali broj pedeset i osam. Odgovara da nema broja pedesetosam. Pedeset pet je najveći. Pokazujem svoj broj. To se netko našalio odgovara. Više ne primamo nikoga. Ljuta sam. Na vratima piše da radite do 4 poslije podne, a sad je petnaest do četiri. Poslala sam molbu i poslali ste mi telegram. Sad sam tu i čekam već cijeli radni dan.
Zar niste ušli kad smo vas zvali? Za razgovor nam treba bar petnaest minuta, a ja iza toga moram cijeli ured dovesti u red. Dođite sutra. Uzmite sada broj jedan i dođite sutra.
Malo sutra, mislim si. Sagnula sam se i uzela onaj sendvič. Eto, ipak nisam došla zabadava.