KIŠA U EINDHOVENU

MOJE IME JE MARTA
piše: Sonja Smolec
Tako je lijepo sjediti pored kamina dok vani još uvijek pada kiša. A kamin u kojem se nalazi cjepanica, nalazi se u predvorju hotela. Sve je uređeno da se čovjek osjeća «kao kod kuće». Samo, ja kod kuće nemam fotelje i nemam kamin. Ni cjepanicu.

Sivi, kišni dan pokriva ovaj lijepi grad.

Mislila sam iskoristiti priliku, izaći i slikati, ali sve što sam dobila od moje šetnje bile su mokre traperice s kojih se cijedilo. Činilo se kao da je padalo sa svih strana, i s neba i iz zemlje.

Gledam neobične slike izložene na zidovima hotela. Apstraktna umjetnost. Njihove boje su poput vatre, narančasta i crvena. Na nekima su dodani zlatni i smeđi tonovi. Podsjećaju na Rembrandta. i Van Gogha. Naravno, pa ovo je njihova zemlja.

Čim sam ušla u sobu, kao po zapovijedi dočekao me alarm uređaja za otkrivanje požara. Ja ne pušim. Pogledala sam oko sebe. Vatre ni dima niotkuda, gledam sebe, ni ja se ne dimim, nije došlo do onog, što zovu, neobjašnjivog samo-zapaljenja, a ono malo čudo pričvršćeno na strop trepće i zavija kao da ga netko kolje. Gledam ima li u sobi nečeg s čime bi ga tresnula (no dobro, nije bilo baš previše civilizirano). Nema ničega. Uzimam tenisicu u ruku, onakvu pravu, veliku, ali beštija zašuti sama od sebe. Još sam je, za svaki slučaj, nekoliko puta, onako prijeteći, pogledala. Skinula sam mokru odjeću, razapela je preko radijatora koji baš nisu bili marljivi i otišla se istuširati.

Volim šetati. Svaki novi grad koji posjetim ima nešto posebno, dušu koju treba prepoznati. Sviđa mi se njihova arhitektura. Mnoge zgrade, kakva je već tradicija u zemljama sjeverno-zapadne Europe, imaju fasade od crvene cigle. Neke su pak više nego neobične, mogli bi pomisliti da će zidovi svaki čas izgubiti ravnotežu i pasti na ulicu. Naravno, koliko god sam gledala, čekala i provjeravala, ništa nije palo. Čak se i poneki prozori čudno grade. I nitko nema zavjese. Možete onako slobodno zaviriti, ali tamo nitko ne viri. Ma koliko bila radoznala, neću ni ja. Samo onako, usput, kad sam kao slučajno… Da ne misle kakav smo nekulturan narod. Ma uostalom, ne piše mi na leđima odakle sam. Ovakva svjetloputa i svjetlokosa izgledam kao jedna od njih.

Vidim novi muzej. I on je, iako građen od stakla i betona, kako mi to kažemo, sav «na hero» a temelji mu se namaču u vodi. Promašaj, pomislim. Potpuni promašaj. Nije da nije lijep, ali ne paše u ovaj dio grada. Oko njega iskopana zemlja prepuna stajskog gnoja. Zaudara gore nego sesvetska kafilerija u svojim najboljim danima. Dva mladića sade cvijeće. Nosovi im na pol metra od kakice – i ništa im ne smeta.

Ulice u starom dijelu grada su uske, prepune raznovrsnih trgovina i malih ugostiteljskih radnji. Nema asfalta, građene su od ploča i kocki. Na mjestima su od starosti poprilično neravne, k’o babini zubi, ali ni to izgleda nikome ne smeta.

Po danu, vani nema gotovo nikoga. Tek poneki umirovljenik koji ide u trgovinu ili dostavljač robe. Ili turist koji je upravo stigao. Ali navečer, susrećem ljude svih boja i oblika. Pročelja zgrada prepuna su cvijeća i osvijetljena kao da je praznik a ne radni dan. Bajkovito. To je pravo mjesto gdje bi se mogle pisati dobre priče i ja maštam kako će mi svaki čas iza ugla iskočiti neki šareni patuljak. Umjesto njega nailaze visoki, mladi Nizozemci, cijela grupa, djevojke i mladići, opušteni, široka osmijeha koji otkrivaju nizove zdravih zuba. Odjeveni su bez ikakva pravila, kao i većina mladih ne slijede neke modne trendove, ili je baš «to» neki modni trend. Ne smeta im kiša. Šokira me da mnogi od njih imaju lagane majice ili kratke rukave a ja drhturim u vjetrovci.

Mnogi ljudi se i ovdje, kao i u drugim gradovima Nizozemske, bez obzira na svoju dob, voze biciklima. Ni oni ne brinu za kišu. Mladi roditelji šeću, djeca im sjede na ramenima, cvrkuću poput ptičica.

Hladno je, pomičem ramena, namještam ih, dižem kragnu i pokušavam se sakupiti da postanem još manja kako bi se čim bolje mogla skloniti pod kišobran. Kihnem nekoliko puta. Da li svi ti ljudi oko mene imaju neko tajno znanje kako se sačuvati od prehlade ili su me mali zeleni dok sam spavala oteli i transportirali na neki drugi planet?

U svakom slučaju, nakon povratka, tješim se. Nizozemci imaju pravo pekarsko znanje u pripremi kvalitetnog kruha pa ću im oprostiti što sredinom ožujka imaju kratke rukave. Njihova tijesto su nevjerojatna. Tako ukusna i hrskava. Onako…. njam. Salate su… svakakve… miješane, s najfinijim komadićima narezanog sira. I sve to posipano sjeckanim peršinom, vlascem, orasima, bademima, lješnjacima… No bolje da ovdje prekinem jer ću inače u silnom zanosu početi pisati recepte.

Htjela sam pripremiti dobru prezentaciju. Osjećam se neugodno. Ovdje sam jedina koja nema lap-top. Mislim si na kajkavki: a kaj sad? Imala sam nešto na sticku, ali ne u Power pointu kao i drugi. Umjesto toga, vratila sam se nazad u svoju hotelsku sobu družiti s TV reklamama, čudovišnom kremom i čudom od pećnice koja sve radi sama. Nema više prljavštine u kuhinji. Nema više bora na licu. Normalno, kad se žene više nemaju nad čime mrštiti. A hrana je fantastična! Sva je sjajna i sočna. Baš sam pomislila kupiti jednu pećnicu. I kremu također.

Ha! Evo njih opet ispočetka. Toliko ponavljaju da na kraju ne znam služi li ona krema za pečenje mesa ili uređaj za uljepšavanje lica. Možda se koriste zajedno? Makar, ovo zadnje mi se činilo sumnjivo. Ja svoju glavu u to svakako ne bih stavila.

Sutradan, za vrijeme doručka nude mi tridesetak vrsta čajeva. Poslužitelj stoji kraj mene, u jednoj ruci mu drvena kutija, drugu drži iza sebe. Uvijek sam se pitala zašto konobari uvijek jednu ruku drže na leđima. Pa, probajte vi, da vas vidim, cijeli dan stajati u tako polu-pognutom položaju i dalje izgledati dostojanstveno! Naravno da ih sve boli pa se podupiru, a ljudi misle da je to zbog neke finoće. Ma šipak! No, evo ga, gleda u mene, izgovara moje ime koje zvuči kao da ga je upravo odgrgljao ustima punim kalodonta, a ja buljim u one šarene vrećice. Valjda je jadan čovjek mislio kako sam fina, pa da tražim «onaj svoj», a ja, nikad čula za većinu njih. Bila je tu i kamilica ali nju nisam htjela da jadnik ne pomisli da me boli želudac. Ili, ne daj Bog, nešto drugo. Biram na pamet, kao da igram lutriju, pa da vidim što ću dobiti. Imala sam sreću. Ne mogu reći da je bio jack-pot, ali bio je dovoljno dobar. I ono pecivo. Još je bilo vruće pa se maslac na njemu topio… i topio… kao maslac. Za svaki slučaj uzela sam još jedno i bez srama ga odnijela u sobu. I maslac, naravno. Ne pitajte kako sam ga bez noža namazala. Uvijek ima načina, he, he.

Dvorana je spremna. Sve se radi bez ikakve žurbe. Sve štima. Predavači isprobavaju svoje uređaje. Postavljen je projektor. Ja sam ovdje jedina bez onog čarobnog prijenosnog uređaja. Čak su i na graničnom prijelazu dva put pitali imam li ga. Lap-top, mislim. Odlazim do organizatora. Molim da mi pripreme kakvu ploču za pisanje i kredu. Treba mi za moju popodnevnu prezentaciju. Naravno, mogu mi to osigurati. Nema problema. Valjda misle da sam samo čudna i da je to moj hir. Ploča će za sat vremena biti ovdje. I bila je. Metar na metar. Sasvim dovoljno. Dobila sam i punu kutiju novih kreda u boji. Došla sam u napast da im nacrtam i kakav cvjetić ali crtam im samo svoje križaljke. Objašnjavam svoj način rada. Kako se pripremam za pisanje romana. Kad sam završila, svi su zadovoljni. Naročito ja. Zahvalili su se na održanoj prezentaciji a ja njima na pozivu. Pitala sam ima li koga da mi pomogne maknuti moje «prijenosno računalo». Svi su se nasmijali. Odnekud je došao mladić i obavio taj posao. Jednom rukom.

Na pauzi, prišao mi je jedan od sudionika i čestitao. Sviđala mu se moja prezentacija. Pitao me, kad pišem, koristim li kod kuće računalo. Da ovi ljudi tu ne misle da svoje romane pišem na školsku ploču? Ili da ih možda klešem na kamene ploče kao Mojsije deset zapovjedi?

Drugi me, sav ponosan, pita znam li po čemu je poznat njihov grad. Naravno da znam. Po nogometu. Mislila sam i ja njih nešto pitati o našem sportu, našim skijašima i nogometu ali morala sam odustati jer mi se žurilo na «jedno mjesto».

Željela samo nekoliko lijepih slika, a kiša nikako da prestane. Danas sam kupila belgijsku čokoladu. Jedan euro. Jeftinija je nego kod nas. I, uf, kako je dobra!

Zovem doma. Moj sin. Sve je u redu. Pozivi iz roaminga su skupi pa je razgovor kratak.

Uskoro, za nekoliko dana, vratiti ću se kući, u svoj osobni ured koji se sastoji od stola s računalom i stolice u sobi u kojoj se spava i boravi i prima goste, te svim onim uobičajenim dnevnim poslovima, kuhanju, čišćenju. I pisanju, naravno. I to sve zabadava. Ovdje mi je plaćen cijeli tjedan za tri dana kulturoloških zbivanja i pola sata truda koliko mi je trebalo za moje šarene križaljke i strjelice koje su tako zorno prikazivale moj način rada.

Nadam se da će čistačica doći promijeniti mokar ručnik koji sam ostavila, kako je uredno pisalo iznad kade, na podu kupaonice, i da će promijeniti praznu bocu od šampona. Nadam se … Iz nekog razloga nije došla. Nazvala sam recepciju. Dolepršala je, obavila svoj posao, pošpricala kupaonicu, izglancala ogledalo i namirisala sobu. Onda je negdje pored prozora okrenula mali gumbić (za koje  nisam ni znala da postoji) i objasnila mi da je pojačala grijanje na radijatoru kako bi mi se odjeća brže osušila. Žensko. Vidi što mi treba.

Silazim u prizemlje. Svuda oko mene prazne fotelje. Dolaze novi gosti, zauzimaju mjesta taman tamo gdje sam namjeravala sjesti. Još netko ima seminar u ovom hotelu. Ne razumijem kojim jezikom govore. Nisam sigurna. Možda turski? Armenski?

Ponovo se vraćam u sobu. Gledam u strop, u uređaj koji se uključuje u slučaju požara, stojim u sredini, u stavu poput plesačice čardaša, s rukama na bokovima, i čekam da li će početi “pjevati” kao prvi dan kad sam doputovala. Već mi se i vrat ukočio. Ništa. Mislim si, dobro, bit će konačno malo mira. Legnem, stavim slušalice, slušam Elvisa, pokušam se opustiti, kad ono vauu – vauuuuuuu – vauuuuuuu – vauuuuuuu opet počinje. Zvuk je bio toliko iznenađujući i frustrirajući da sam poskočila. Da ipak negdje nije požar?

Baš mi je to trebalo! Oprezno sam otvorila vrata sobe i provirila na hodnik. Nigdje nikoga. Svira samo kod mene. Nitko ne izlazi, nitko nikuda ne trči. Frustrirana, mislila sam telefonom nazvati recepciju a onda osobno odlazim do njih. Namjestila sam najmrgodniju facu. Neka vide kako sam ljuta. Da sam se virnula u veliko ogledalo kojim je bio obložen cijeli zid predvorja, valjda bih se prepala sama sebe jer kad sam vidjela kako me zaprepašteno gledaju dečki s recepcije, znala sam da je upalilo.

Uvukla sam trbuh kojeg ionako nemam i isturila svoje četvorke koje imam. Poput one ribe koja se sva napuše i poput ježa nakostiješi bodlje. Bili su slatki, onako mladi i zbunjeni, u onim svojim odjelcima i kosicama namazinim gelom i ispeglanim u zrak, s gotovo-elvis-frizuricama i tankim bradicama koje su izgledale kao da su im na licu nacrtane flomasterom. Nadam se da svojim nastupom nisam usporila naš ulazak u Europsku uniju.

Ispričali su se, pozvali majstora koji je dotrčao s kutijom punom alata kao da je čekao upravo mene i kao da misli preurediti cijelu sobu. Sve vrijeme nešto je pričao i objašnjavao, nije shvaćao da ga ne razumijem, nisam mu to imala kad ni reći jer od njega nisam mogla doći do riječi, pa mi nije preostalo ništa drugo nego da šutim i povremeno klimnem glavom. Jedva sam čekala da ode. Desetak minuta kasnije, u sobu su mi na dekoriranom pladnju donijeli vrč toplog čaja, kekse i zdjelicu bombona. Čaj valjda da ugasim požar, kekse da mogu usta držati zatvorena i da ne prigovaram, a bombone da si stavim u uši ako opet onaj monstrum počne bez meni znanog razloga zavijati.

Kod kuće sam zaboravila u putnu torbu ubaciti i koju knjigu za čitanje. Sada ću pokušati pročitati nizozemske novine. Neke riječi je lako razumjeti. Neke su, oh, dobro, znate, tako čudne. Neobičan jezik. Ni engleski, ni njemački, nego guguću nešto između. Gledam slike i reklame. Tu sve razumijem. Čim negdje vidiš da piše minus 10%, odmah ti je sve jasno.

Smračilo se. Moja soba je izuzetno lijepa ali nema «pogled». Sve što mogu vidjeti drugi su prozori i krov. I terasu. I vodu na terasi. Ako nastavi dovoljno dugo padati možda ću ovdje imati i svoj vlastiti bazen. Samo da je malo toplije. Ništa za to. Ja nisam ovdje da gledam kroz prozore. Bilo bi u redu, budući da sam tu na njihov trošak, da idem nekoga i poslušati.

Cijeli slijedeći dan moram čekati da počne nova poetska večer. Ne ide mi se. Ne volim kad Francuzi govore engleski s onim svojim «žabure» naglaskom. Ne mogu ih pratiti. Čini mi se kao da riječi izgovaraju naopačke.

Nema više TV reklama. Golišave djevojke vode kvizove. Normalno da niti jedan natjecatelj ne može točno odgovoriti niti na jedno pitanje kad svi bulje u lelujave silikonske obline. Pokušat ću s filmom. Sve mi je poznato. Počeo je neki čije sam reprize u hrvatskoj gledala već bar desetak puta. Dobro, možda ne deset, nego pet. Ali opet, kad malo bolje razmislim, stariji je od mene pa se onih prvih pet gledanja vjerojatno više i ne sjećam Program im nije ništa bolji od našeg.

Tipkam po daljinskom. Evo konačno i Hrvatske. Reklamiraju ljetovanje u Opatiji. Onda u Španjolskoj. Konkurencija. Pojma vi nemate, mislim si. Opet stisnem jedan gumbić na daljinskom. Opssss. Poruka preko cijelog ekrana. Ukoliko želite gledati filmski program, dnevna naknada je «samo» dvadesetipet erua. Samo? To je njima samo? Tu moram stati. Ako nastavim, morat ću platiti gledanje filmova za jedan dan više nego što kod kuće za tjedan dana potrošim za kruh i mlijeko. Nema šanse. Stisnem crveni gumbić. Svi filmovi odoše u jednom malom bljesku. Progutala ih crna rupa.

Prošla su još dva dana. Na prezentacijama je sve manje ljudi. Prošetala sam se po svim ulicama iz kojih mi se pješice nije bilo predaleko vratiti do hotela.

Pročitala sam sve besplatne novine koje su se mogle naći u predvorju.

Svaku večer uzimam mobitel, stavljam slušalice ali umjesto Elvisa slušam Carla Carltona. Njegov sentimentalan, zavodljiv glas i kuckanje kapljica po staklu su me uspavljivali.

I naspavala sam se dobro kao rijetko kada.

Na kraju, čak i kiša u Eindhovenu imaj svoj šarm.

 

 

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
1 Comment
Newest
Oldest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Josip Mayer
12 years ago

Nekad nije bilo internetske vremenske prognoze,
pa je bilo turista i više za razliko od danas ..kada svi sve znaju što pogađa ponekad vremenski i Hrvatsku.

lp-jm