JESENSKA BAJKA

Iz naše arhive: Ova priča prvi puta je objavljena na našim stranicama 6. studenog 2011.
piše: Sonja Smolec
Probudio me loš san. Cijelu noć prozor je bio širom otvoren. Drhtim u krevetu dok mi prsti čvrsto stišću rub pokrivača. Pokušavam misliti na nešto drugo. Ne ide. Pokušavam isprazniti glavu od misli, ali to je isto kao da goloruka pokušavam isprazniti košnicu punu pčela. Odustajem i ustajem. Izvlačim papuče ispod kreveta. Teturam do kupaonice, naslanjam se na umivaonik i približavam nos ogledalu kako bih se bolje vidjela. Doduše, ne znam što sam očekivala vidjeti osim one iste face koju sam vidjela i dan ranije a koja mi je dodijeljena prije pedesetak i kusur godina. Što očekujem da ću vidjeti? Jednu boru više nego jučer? Dvije?

Iz kutije s lijekovima vadim jednu zelenu i jednu žutu tableticu. Klik – klak, kako ih ja zovem. Jedna da mi podigne raspoloženje, da me uvjeri kako je život lijep a druga da me smiri ako sam nervozna ili se, nedaj bog, raspojasam.

Ovaj mi izraz doduše nikad nije bio previše jasan. Ako se netko raspojasa to valjda podrazumijeva da taj dotični ili dotična skine pojas ili remen, a onda… Ali tu mi onda misli skrenu u nekom drugom smjeru koji ovdje radije neću spomenuti.

Ali, znate vi o čemu pričam. Ljudi smo, zar ne? Obje tablete stale su negdje na pola puta i ne da im se dalje. Možda se natječu koja će prva? Da li da me prvo smire a onda ono drugo, ili ono drugo pa ono prvo.

Guraju se međusobno, zapele su, stale negdje na putu niz jednjak da usaglase stavove. Tiskaju me. Smetaju. Očekujem da ću, kad padnu u onu groznu vodurinu koju sam popila, čuti jedno buć! Možda čak i dva buć?! Pijem još vode. Bljak. Smrdi po kloru i po zubarskoj ambulanti. Tablete konačno, lagano, bezglasno kliznu do cilja, skoro k’o Ivica Kostelić.

Sa stola sakupljam mrvice i stavljam ih na dlan lijeve ruke. Kruh naš svagdašnji. Bacam ih golubovima i ostalim pticama. Čim otvorim prozor slijeću na obližnje grane i prozorsku dasku. Poznaju me. Prilaze, nećkaju se bi li jele iz ruke. Ipak su još uvijek previše plahe. Strpljivo čekaju da mrvice padnu na dasku. Njihovi kljunovi pohlepno kuckaju po limu.

Gledam ih. Gledaju i oni mene svojim narančastim okicama pa se vraćaju kljucanju. Na žalost, jutros se s mog stola neće ni one počastiti. Srećom, jesen je lijepa. Livada je još uvijek puna sjemenja, mušica, letećih mrava. Jutros opet vidim onog istog crnog kosa koji je na obližnjoj livadi zauzeo teren i ponaša se kao gazda. Prepoznajem ga. Izvlači glistu.

Ne da se glista, a ne da se ni on. Uporan je. Povuci – potegni. Rudarski posao trajao je više od pola sata ali izvukao je doručak. Ne jede ga. Drži ga čvrsto u kljunu i leti s njim prema obližnjem grmu gdje znam da ima gnijezdo. Brine za ostatak obitelji.

Odijevam se. Biram koje ću tenisice. One stare ili još starije? Uzimam stare. One starije su  se razderale s unutarnje strane pa mi na petama gule kožu. Stopala su mi je ionako preosjetljiva pa dobijem žulj dok si rek’o k od keksa.

Šuster veli da se ne da popraviti. Ali, žniranci su im jedinstveni. Kao novi! Uopće ne znam zašto ih još čuvam. Zar se čovjek može emotivno vezati i za staru, poderanu obuću? Za žnirance? Samo zato što imaju u sebi upletenu finu, tanku, crvenu nit?

Polako otključavam i otvaram vrata da ne probudim ukućane. Vani je tišina. Nebo se tek počelo rasvjetljavati. Bojama podsjeća na slike nizozemskih slikara. Većina ljudi još spava. S udaljene ceste čujem prve znakove kretanja. Po muklom a ipak snažnom zvuku prepoznajem da nisu osobna nego dostavna vozila koja ranim jutrom snabdijevaju trgovine kruhom, mlijekom i svim onim stvarima što ljudi svakodnevno kupuju.

Posvuda ptice. Ove su se godine, nakon što su im izgradnjom novih obilaznica oduzeta polja, njihov dom, mnoge koje smo znali samo sa slika ili s televizije, masovno preselile u kvartove, u voćnjake obiteljskih kuća.

Ne znam da li da se jutrom veselim njihovom pjevu ili da ih žalim. Ima jedna mala, manja je od vrapca, koja se svako jutro budi prije crkvenog zvona i uporno pjeva ci ci ci – ci ci ci a onda ciiiiiiii ciiiiiii. Ne znam koje od toga je glavna pjesma a koje refren. Pokušam ju oponašati ali je na moju žalost zašutjela. Okrenula mi je rep i pokakala se. Pokušavam s vrapcem kojem je priroda podarila bijeli rep. Previše je zauzet kljucanjem. Jedna druga sjedi na obližnjoj grani, jedva ju vidim, stopila se s lišćem i uzbuđeno pjeva švi švi švi. Ni ova mi nije htjela odgovoriti. Eto ti, mislim si, kad se hoćeš igrati doktora Dolittla.

Krećem dalje, poprijeko, bez cilja, starom, dobro poznatom utabanom stazom. Usred  polja raste akacija. Red ponosnih breza, kao počasna straža, smjestio se tek na puškomet od nje. Sve je odjednom toliko lijepo kao da sam negdje usput, ni ne primijetivši, poput Dorothy, zalutala u zemlju OZ. Još mi jedino nedostaju Limeni, Lav i Strašilo. Samo, nekako mi nije do pjesme.

Netko je u koru urezao ime. Mora da je to bilo jako davno jer je oko slova rana zarasla zadebljanih rubova poput loše obrađene ozljede na ljudskom tijelu. Slovo A. Prvo slovo abecede kojem se nije pridružilo ni jedno drugo.

Akacija je raširila grane kao da će zaplesati. Leđima se oslanjam na njeno stablo. Zatvaram oči. Po nekom prirodnom nagonu okrećem se prema istoku. Prema izvoru života. Osluškujem. Negdje iznad mene prelijeće jato ptica. Krila im lepeću poput tkanine na vjetru. Kao da netko odlučnim pokretima para svilu.

Kora drveta zabada mi se u leđa. Ne marim. Očekivala sam da bude hladno ali me stablo iznenadilo. Ruke zabijam u džepove traperica. Osjećam kako me polako napuštaju one pčele mozgojedice ali još uvijek imam potrebu da se sakupim, da uđem u samu sebe. Da se smanjim, da budem samo jedan od listova na tlu.

Sunce se rumeni. Stidljivo, iza zavjese nebeske izmaglice, poput mladenke proviruje u zemaljsku ložnicu i sakuplja rosne bisere. Prisiljava me da zatvorim oči. Još uvijek ne osjećam njegovu toplinu. Svejedno, opuštam se. Klizim niz deblo poput jesenskog lista.

Nekoliko žila korijena probilo se kroz tlo, ispreplelo se, zagrlilo. Sjedam na hrpu pokošene trave, zlatnog vijenca koji se gotovo potpuno ovio oko dna stabla. Iako je posvuda oko mene rosa, sijeno je nekim čudom ostalo suho. Žulja me kao da sjedim na nečijim kvrgavim koljenima. Podsjeća me na rano djetinjstvo i vrijeme dok me mamino krilo čekalo toplo i sigurno.

Oko mene sve šušti i šumi. Uspavljuje me. Iznad glave čujem tuk tuk tuk… tuk tuk tuk. Pogledam. Između granja, poput viline kose, rasipaju se treperavi pramenovi sunca. Zasljepljuju i očaravaju me. Pomaknula sam se tek malo i tuk tuk tuk je prestao. Naprežem vid.

Ptica, nešto veća od kosa, prikačena nožicama za koru, nagnula je svoju prekrasnu zelenu glavu i gleda me sjajnim okom. Potpuno sam mirna. Ne želim ju preplašiti. Gotovo da i ne dišem. Glava mi je nakrenuta u tako nezgodnom položaju da me počeo boljeti vrat. Gledale smo se neko vrijeme. Mora da sam se ja više divila njoj nego ona meni. Prva je odustala i vratila se svome tuk tuk tuk poslu. Vjerojatno je žuna ili neka njoj srodna.

Prepuštam se suncu koje me počelo stidljivo grijati. Drijemam i sanjam. Sanjam neko drugo vrijeme, neko drugo mjesto. Sanjam da sam leptir, da srčem slatke sokove iz šarenih čaški cvjetova i osjećam se tako dobro. Tako dobro.