DVIJE BOBE ZA RASTANAK

KRATKA PISMA IZ DOMOVINE
piše: Marija Matijašević
Stružec -Berlin/Boli u duši … boli srce! Boli noć … duga …neprospavana.
Ni do prozora se ne može doći, vidjeti …hoće li  skoro zora. Bolest. Nemoć. Donose se brze odluke. Nepromišljene …jer panika  stoji pred vratima. Gutaju se tablete. Ustaje se. Puza … Posprema … Zatvara se voda, plin, podrum, kuća. Sve.  A onda …još pogled, na dvorište. Teku suze …
Pogled na vrt …kojeg treba pobrati. Pogled na šljive … što su se savile do zemlje,  tisuće bijelih šljiva poredanih na granama …k´o biseri …Svarovski biseri. Jedna debela kruška padne na pod, prenu me iz tužna razmišljanja. Da ju ponesem sa sobom? Ostavih ju glodavcima …nek  imaju što jesti …
Ostavljam tiho mjesto na klupama, ptičici kojoj sam smetela, pa se stalno svađala  i vikala na mene. Sjela bi  niti metar iznad moje glave na drveni rog, mahala krilima, te spuštajuäi se i dižući …vikala na mene. Stajala je iznad stola, gdje su djeca, nedugo prije, sjedila i radovala se sa menom … čekajući radionicu.
Tako sve ostavljam, polazim  bez kofera …prema putu. Na prolazu pokraj trsa seksarde, pada mi pogled na grozdove, koji ove godine vise ko čislo …veliki su, samo još ne mirišu. Već su i malo plavkasti. Pokrili se velikim lišćem, svojim zaklonom  od ptica.
Tužno je. Ne mogu više  svaki dan  gledati njihovo dozrijevanje.  Moram ići … Otkinem dvije bobice, i metnem ih u usta …nek mi ostane taj okus nedozrelog grožđa za vjekove. Dvije bobe za rastanak. Stara susjeda me došla ispratiti …84 su joj godine. Hoću li  ju još naći živu? Zbogom …možda se vratim?!