IZ NAŠE ARHIVE … objavljeno 24.08. 2011.
piše: Marija Matijašević
-Došlo je ono što je bilo daleko …kažu stari ljudi, pa se odmah sjetim jednog 84 -godišnjaka, kako je to tužno rekao. I ja tako sad razmišljam. Kud su prošle sve te godine?! Njih 33 u Berlinu …polovica od mog života. Bilo je puno lijepih i nešto onih manje lijepih sati, dana i godina. Ali sjećanja ostaju. Na neke uspomene, ostaju sjećanja …Vjenčanje na Vojnoj misiji, pričest sina u crkvi Stressemannstr, tamo i dočeci Nove godine, grilanja na terasi crkve, crkvenog zbora pjevanja, pohađanje sviranja gitare i orgulja kod sestre Fabiole, škole crtanja …Druženja s fra. Rafom i fra Stipicom te časnim sestrama …
Izleti, vožnja brodom, odlazak u DDR, u kazališta …gdje sam upoznala i g. Neralića. Dolazak mnogih političara, od kojih nismo imali puno koristi. Pohađanje Volkshochschule, tečajeva: knjigovodstva, strojopisa, tehničkog crtanja, crtanja, njemačkog, engleskog, sviranja …dobijeni brojni certifikati.
Sjećam se i mojih poslova …Kako sam kasno došla, čekala sam 6 godina na radnu dozvolu. Ako sam ju htjela i dobiti, morala sam 6 mjeseci, u Zapadnu Njemačku na specijalizaciju onoga što sam već izučila, jer oni …kako su mi rekli …ne vjeruju Jugo školama. I samo zato, jer sam bila jedina prijavljena tkalja na zavodu, dali su mi radnu dozvolu. Školu mi nisu priznali.
U Berlinu se trebala graditi nova tvornica “Interglas” sa staklenom vunom. I napravila se …svi oboljeli …tvornicu zatvorili za 5 godina.i …nikom ništa! Sjećam se kako sam za to vrijeme čekanja radila …čistila kod “baba”, koje se mi bile dobre, dobro sam i naučila njemački s njima a i družila se. Svaki svetac, bogato se me darivale. Hvala im!
Sjećam se posla u “Chemische fabrik Tempelhof”, koju su morali prodati, da bi namirili dug. Onda sam nakon pada zida, otišla tražiti posao “preko” u Simens. Radila sam kao “kabelformerin”, gdje sam za 6 mjeseci napravila 25 “Verbesserungsvorschlege”, zato dobila novaca i poklona, bila u njihovim novinama i dobila veliku zahvalnicu.
Sjećam se i mojih polaganja vozačkih testova, a kada sam došla doma, čekao me auto na špagi. Malo zatim mama nam kupila staroga Opel Askonu, imao je crni krov i dolje je bio bijeli. Koji moj ponos. Novoga si poslije nikada nismo mogli priuštiti.
Ja često ostajala bez firme a muž radio sam. Novi, skupi stan, dvije kuće u domovini, odnijeli su sve novce. No, ipak smo dobro živjeli. Skromno ali dobro. Uživali.
Sjećam se i druženja u klubovima, gdje se pjevalo i plesalo, kartalo. Bila sam član nekoliko njih. Ali uvijek mi je falilo ono nešto. Počela sam sve više slikati i pisati. Danonoćno. Tako me jedne nedjelje srela Ana … pita …što radiš? A ja velim … slikam. E baš takove trebam, za jednu izložbu u crkvi!
Od tada su se redale moje izložbe i pjesničke večeri. Štampale se knjige (23 komada) s 500 pjesama, nekoliko stotina slika. Ali to nije sve … gradim i putujem …Čikago, Sylt, Izrael …
Još samo fali točka na “I”. Valjda je to to. Spremna za povratak kući. Bilo je dosta tuđine. Iako sam bila ovdje priznata, spominjem se mojih 13-tero kumica u domovini, 10 g. rada u Nikola Tesli, Geotehnici i Tvorpamu, gradnje kuće u Sesvetama u kojoj sam vrlo dobro živjela, dobro zarađivala … Kako došlo, tako i prošlo. Otišla sam u Berlin. Opet imam i opet uživam. Hvala Bogu da sam doživjela 10-ti rođendan svoga unuka, i 40-ti svoga sina. Ovih dana mislim često o tome.
Dok pakujem, pogled mi pada na prazne zidove i sobe. Zadnje se skida raspelo sa zida. 60 kartona je moja prošlost. Namještaj su odnijeli azilanti … ostale su dvije niske drvene stolice, na kojima sjedimo i “plačemo”.
Još mjesec dana tako. Puno je toga završilo u smeću …jedan baca drugi vadi van. Mužu se teško rastati od sitnica.
U Simensu je proveo 40 godina, ne može se od poklončića rastati …Njegova proslava 25. obljetnice … pokloni, posebno kišobran, kojeg nije nikada otvorio ..sa posvetom …brižno ga čuva. On je zadovoljan sa sitnicama, a ne kao ja. Pričamo …uvijek ispočetka …kako su za tu njegovu proslavu, došli po njega doma, s crnim mercedesom i šoferom u fraku i bijelim rukavicama, da ga odveze u Simens, gdje su mu priredili slavlje. Hvala im.
Sjećam se i Brođana, Zajednice, Mažuranića, Hrvatske škole i Veleposlanstva. Hvala im na lijepim trenucima, koje smo proveli. Jedino …ne ispuni mi se želja, da izlažem u Veleposlanstvu, osta neostvarena …
Ja činim puno za moje selo u domovini. Tamo sam doma. Od tamo sam došla i tamo bum pošla.
Dok ovako nas dvoje starih sjedimo na malim drvenim stolicama bez naslona, koje su nam jedino ostale, ne smijemo se ni pogledati. …sjećanja naviru …s nama će i ona doma. I svoje bolesti ćemo ponijeti sa sobom …pa …ljudi i tamo žive. Povući ću crtu, pa makar bila i isprekidana – – – –
Draga naša Marija,
ponekad je potrebno sjesti na običnu drvenu stolicu bez naslona, sjetiti se poniznosti i udaljiti od luksuza i lagodnosti. Hvala ti na ovoj prelijepoj iseljeničkoj priči, koja u toliko malo prostora obuhvaća jedan cijeli iseljenički život. I ne zaboravi! Meni je posebno drago, jer će hrvatska strana ovog portala s tobom i Alfredom biti pojačana. Dobrodošla doma Marija!