DAJ NAPIŠI JEDNU

IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
–Znaš …drukčije pišeš nego prije …nekako lako, tekst teče kao rijeka …kaže mi nedavno kolega nakon kolumne Moje misli su slobodne. -Eh, da …velim …svakako drukčije, i „rukopis“ poput čovjeka sama dograđuje se, mijenja, kao živo biće je naš jezik.
A da je lako …?!
Ponekad kojeg umjetnika priupitaju onako kurtoazno …od kada …kad najradije slika, piše, u koje doba dana, od čega počinje, kojeg motiva. A on, opet najlakše i najradije o takvim stvarima razgovara s njemu sličnima. Razumiju se. Slične im misli, pogledi. Tako i ja. Rado  s kolegama porazgovaram o tome kako tekst nastaje, od čega kolumna krene, čime inspirirani su osvrti, zapisi, crtice. Znao bi često jedan od urednika, mojih poznanika, požaliti za vremenom kad je više pisao a manje uređivao. A meni se činilo tada …pa čekaj …o čemu priča …ne ide li to zajedno?
Sad vidim kud to vodi. Uređivanje tekstova  uzima puno vremena, traži dosta koncentracije kako bi se to vrijeme smanjilo a brojni  uradci učinili pogodnim za objavu. Jer, nije baš uvijek tako.  I vrlo je osjetljivo …traži razumijevanje i senzibilnost ka temi i autoru. Sad i ja često pomislim …kako je lijepo pisati!
Eh, pisati …Taj virus nosim od malena …možda je i rođen sa mnom. Najprije …čitanje bijaše moja strast.  Od prvog razreda, nakon pročitanih kućnih knjiga , otkrih školsku knjižnicu. Svojevremeno kod nas u svim  razredima bilo prilično lektire …moralo se. E sad ovo …moralo se …kod mene se izražavalo drukčije, kroz …željelo se. Svako malo zaputila bih se do gornjih katova osnovne škole. Knjižnica. U čudu bih gledala police s brojnim knjigama. Danas znam kako to bijaše vrlo mala knjižnica no, meni tada djelovala poput kakve tajanstvene, velike čarolije. Privlačili me romani, dječije avanture, bajke i priče iz cijeloga svijeta …maštoviti dječiji doživljaji, opisi nepoznatih svjetova, tuđi osjećaji. Svako malo  bijah tamo. Knjige se topile u mojim rukama. Ali jednu …iz knjižnice pozajmljenu knjigu …jednu jedinu …nju ne pročitah.
Čudio se najprije  školski knjižničar …inače vrlo stroga i kruta izraza lica …brzini kojom mijenjam, vraaćam i pozajmljujem nove  knjige. –Čitaš li ti to? Ma bravo! …konačno dijete koje voli čitanje. I ja bih upravo s ponosom vraćala pomno, pa i više puta, pročitano štivo, uzimala novo. Predivne knjige, divan, meni tek otkriveni svijet. Uživala. Bilo mi dozvoljeno pregledati po policama, iščitati naslove, pisce …čudo, bogatstvo.
Jednoga dana, stari, strogi knjižnjičar dohvati s gornje police jednu knjigu. –Evo, sad ovu pročitaj!
Kao da ju sad gledam. Nisam zaboravila ni naslov niti doživljaj iako je otad prošlo 40 godina. Naslov knjige bijaše Akademija profesora Kleksa. Knjigu uzela …stajala kod mene doma par dana.
Tko zna što je u mojoj dječjoj glavi učinilo da prema knjizi stvorim otpor. Možda način na koji mi je u ruke stavljena. Ili naslov. Ili prve ozbiljne rečenice …jer meni bijaše tek deset godina … tko zna. Tek, knjigu …prvi puta nepročitanu  …vratih u knjižnicu. Knjižničar me dočeka riječima:-E, sad nam ispričaj o čemu se u ovoj knjizi radi!
Stajala pognute glave. Crvenilo oblilo obraze. –Tako se znači knjige „čitaju“! …veli prijekorno  knjižničar.
Iako kasnije u životu nikada ne vratih bilo koju knjigu nepročitanu, ova jedna jedina, žarila mi dugo obraze. Knjigu ne pročitah ali od nje ipak eto puno naučih. Kasnije uvijek i sve pomno čitala, temeljito, toliko kao da očekujem svaki puta slično pitanje …e sad nam ispričaj o čemu se u ovoj knjizi radi …
Iz ljubavi prema čitanju …razvila se ljubav, poziv, strast pisanja. -Predlažem …počnite s nedjeljnim kolumnama na pojedine teme …veli svojevremeno jedan od urednika. Dugo se nećkala. Strahovala od te redovitosti. Poslije to postade oblik izražavanja u kojemu najviše uspjeh izraziti sebe. Dotaknuti druge.
–Pa kako ti pišeš kolumne ..-pita kolega
–E …kod mene sve počne od naslova. Uvijek imam najprije naslov.
–Pa kako to?
-Lijepo. Teme nosim ponekad danima. Spavaju sa mnom noćima.. Analiziraju se. Objedinjuju. U glavi u potpunosti prerade a da još niti slovo nije nigdje zapisano. Jedna drugu ponekad i guraju, umanjuju, brišu. Iz sveg promišljanja ispliva bit, suština, srž, poruka …i izrazi se u naslovu koji zasjedne na prazan „papir“ …poput krune. Onda se redaju rečenice …uvod , razrada, poanta. Nastane kolumna  željna svojom porukom što prije do čitatelja.
–Znaš …drukčije pišeš nego prije …nekako lako, teče tekst kao rijeka …veli kolega. Pa , daj, napiši jednu …
Eh, lako …?
-Hoću ….velim …dok  temu osjetim, promislim. Puno posla. To samo izgleda lako. Temeljit rad kod mene eto skrivilo i ovo intenzivno sjećanje na jednu nepročitanu knjigu. Ma dođe mi ovih dana ipak potražiti i pronaći tu famoznu Akademiju profesora Kleksa …I pročitati. –O čemu se radi u ovoj knjizi …u ovoj temi, situaciji, o čemu se radi u životu …pitanje je koje poput izazova da odgovor i pozivu…pa daj napiši jednu …i ja pišem … pišem …