LUKIN PORTAL .… prijatelj Hrvatskog Glasa Berlin
PRIČA O DVA BRATA /Igor Knižek
Jednom davno, u Gradecu u Hrvatskoj, rodila su se dva brata – Mislav i Zdeslav. Roditelji su im bili imućni te odrastahu sretno, kroz igru i veselje. Kako su odrastali, jedan brat se počeo isticati ljepotom, dok je drugi bio posve običan. Lijepom bratu Mislavu svi bijahu prilazili s posebnom pažnjom, ljubavlju i divljenjem, dok bi običan brat Zdeslav često ostajao po strani tužan, ne shvaćajući što je skrivio da njega ne vole tako. Čak bi se i otac i majka često odnosili tako ružno. Mislav je tako vremenom učio da je život lijep, a svijet divno mjesto, i sam je bio pun ljubavi prema drugima, a Zdeslav je svijet počeo gledati kao nepravdu, gdje pažnju i ljubav moraš krasti te je i sam postajao zavidan i sve hladniji u srcu.
Jednoga dana, kad su obojica već bili stasiti momci, Mislav je počeo primjećivati da s njegovim bratom nešto nije u redu, jer je stalno smrknut i turoban. Pitao ga je:
– Zašto si stalno loše volje, brate? Ta imamo sve što se poželjeti može! Reci bratu svome!
Odgovara mu Zdeslav ljuto: – Ti si taj koji imaš sve! Jer imaš i ono što ja nemam, a to je ljepota zbog koje ti se ljudi dive.
Mislav se uozbilji: – Zar zato nismo više kao dva prsta iste ruke? Zato nećeš sa mnom u ribolov i na sajam? Ljepota nije važna brate, važno je ono pri srcu!
Odgovara mu brat jetko: – Tebi nije važna kad je imaš! Kad bih ja imao tu ljepotu i ja bih bio sretniji, ovako samo gledam kako tebe ljudi vole, a mene poprijeko gledaju.
Mislav se na te riječi rastuži: – Nisam znao da toliko patiš, brate moj najdraži … da ljepota može prijeći na drugog, ja bih ti je dao, vjeruj mi! Samo da sretan budeš, barem jedan dan u životu da ti vidim osmijeh na licu.
Zdeslav se smrkne: – Sad mi se i rugaš, je li? Uživaš, jer znaš da to nije moguće!
Mislav ga pogleda u oči: – Sve što sam rekao, istina je! Ako postoji način da ti dam svoju ljepotu, ja ću ti je dati!
Zdeslav ostane iznenađen: – Daješ li mi riječ?
Mislav mirno odgovori: – Dajem ti svoju riječ, brate!
I tako se sljedećih sto dana obični brat dao u potragu za načinom kako da uzme bratovu ljepotu.
Platio je dvadeset varalica i šarlatana koji su ih posipali prahom, obojenom vodom i svačime, ali bratovu ljepotu nije uspijevao prebaciti na sebe. Tada, jednog dana, dok je skoro zaplakao od svoje muke, čuo je da u planini postoji vila govedarica, zaštitnica pastira čija goveda pasu visoko u planinama, koja ispunjava jednu želju ako joj se donese na poklon tele.
Zdeslav, sav ushićen pohita na sajam kupiti tele, a zatim s njim na leđima dotrči kući bratu i sve mu ispriča. Mislav bijaše toliko dobrodušan da odmah obuje čizme i spremi zavežljaj hrane za put.
Tako su krenuli njih dvojica dok je već padala noć, ali Zdeslav je bio u toliku zanosu da mu lijepi brat nije htio reći da pričekaju do sutra. Zdeslav se toliko žurio da mu ni ono tele oko vrata nije bilo teško i nije htio dati bratu da ga nosi, jer ga je sam htio dati vili govedarici.
Jednom prilikom je čak i pao u provaliju te se jednom rukom uspio uhvatiti za usamljenu granu, dok je drugom rukom grčevito držao tele. Mislav ga je izvukao, ali mu ovaj i ne zahvali, već ga samo odgurne i hitro krene dalje.
Druge večeri su ih napali bijesni vuci želeći tele za večeru, no Zdeslav pobjegne s teletom na uzvisinu, puštajući brata da tjera vukove vikom i kamenjem.
Onda ih je s jutrom napala golema zmija, želeći tele za doručak i već je napola progutala i tele i običnog brata koji je grčevito držao tele za noge, kad se Mislav snašao i presjekao zmiju mačetom popola. Brat mu opet ne zahvali, već samo pohita dalje.
Oko podneva napadne ih medvjed želeći tele za ručak, ali braća poskakaše s litice u rijeku, zajedno s teletom. Jedva ga spasiše da se ne utopi.
Mislav je uvidio da mu je brat opčinjen svojom željom i jako se zabrinuo za njega, jer je prestao piti i jesti, samo je bez odmora gazio i gazio naprijed pa mu kaže:
– Ako ti nećeš piti, onda barem daj teletu da pije, zar ćeš ga mrtvoga vili odnijeti?
Tada mu brat zastane, skine krcavo tele s ramena i kaže:
– Pravo zboriš, što će joj mrtvo tele, želju mi neće ispuniti, ili samo pola želje, a što će mi pola lijepoga lica? Ha, ha!
I tako se Zdeslav grohotom nasmije, dade teletu piti iz šešira, ponovo ga uprti i žurno krenu dalje.
Već je sedma zora svitala, kad stigoše pred vilinu pećinu pri vrhu planine. Mislav zamoli Zdeslava da pričekaju jutro i da ne prekidaju vilin san, ali njega ništa nije moglo zaustaviti. Skine tele s leđa, postavi ga na one jadne, mršave nožice i stade dozivati vilu:
– Hej, vilo, prelijepa vilo, evo sam ti darak donio! Izađi da vidiš!
I tako sedam puta dok nije vilu probudio … Vila iziđe polako, plaho te ih smrknuto pogleda:
– Što je nesretniče, zašto me probudi? Nije li to moglo jutro dočekati?
Zdeslav se ne obazre na te riječi: – Evo sam ti, vilo, darak donio da mi ispuniš želju!
Vila pogleda telence te se nasmiješi: – E, ja volim teliće, ali gdje si našao ovako jadno, malo … Pusti ga k meni da ga nahranim!
Zdeslav joj hladno odgovori: – Pustit ću ga onda kada mi želju ispuniš!
Vila ga ljutito pogleda, tako ljutito da mu se krv skoro sledila u žilama.
– Ispunit ću ti želju, ali ne zbog tebe, već zbog ove jadne kravice za koju ni mrvu ne mariš! Zbori što je, što to tako jako želiš?
Zdeslav to jedva dočeka: – Vidiš, ovo iza mene je moj brat … on je lijep i svi ga vole, a ja sam običan i nitko me i ne gleda! Hoću njegovu ljepotu!
Vila tek tada primijeti tihog i mirnog Mislava.
– A što ti na to kažeš, momče? On hoće tvoju ljepotu, ali ti onda moraš postati običan kao on, pristaješ li na to?
Mislavu sad suza kane niz oko, ali progovori: – On je moj jedini brat i ja ga volim! Ako će ga to učiniti sretnim, daj mu moju ljepotu!
Vila ga sažaljivo pogleda: – Dobro, ali znaj … ne možeš natrag dobiti ljepotu, osim ako ti je brat sam ne vrati!
Mislav tiho progovori: – Ako tako mora biti, onda neka bude!
I rečeno-učinjeno … Zdeslav se umnogome poljepša, a Mislav postane običan te krenu natrag put sela.
Zdeslav sad upita Mislava: – Je li ti žao što si mi dao ljepotu, jer ja ti je nikad neću vratiti?!
Mislav tužno progovara: – Ne treba mi ljepota brate, samo neka si mi konačno sretan!
I tako su se vratili u selo i svi seljani se nisu mogli načuditi promjeni koju su vidjeli. Zdeslav, sada lijepi brat, bio je naizgled isti, ali puno, puno ljepši, a Mislav je bio gotovo jednak kao prije, ali ipak običan.
Zdeslav je sada uživao blagodati pažnje ljudi koji su se okretali za njegovom ljepotom i zvali ga k sebi u društvo, a Mislav je tiho nastavio svoj prijašnji, ali sada puno samotniji i mirniji život. Tako su živjeli dok u selo nije doselila obitelj sa šest sinova i jednom kćeri. Kćer se odmah zagledala u gizdavog Zdeslava i ubrzo se čulo da bi se rado udala za nj, a drugog brata nije ni primjećivala. Gizdavko međutim nije htio ni čuti za nju, jer je njena obitelj živjela vrlo skromno.
I tako, jednoga dana dok su braća išla sa zapregom na stočni sajam, ona se našla uz kraj puta noseći vodu s izvora. Jedan konj iz zaprege se iznenada propne i udari djevojku postrance kopitom u bedro, te se ona stropošta u jarak prolivši svu vodu pa stade zapomagati. Mislav poviče:
– Stani, trebamo joj pomoći!
Zdeslav oholo uzvrati: – Nemam vremena pomagati prljavoj sirotinji!
Ošine konje i krenu dalje. Mislav skoči sa zaprege, skoro završivši pod teškim kotačima i dotrči do djevojke da joj pomogne te je na rukama donese njenim roditeljima, pozove liječnika i plati mu da je liječi dok ne ozdravi. Njeni roditelji se od zahvalnosti rasplakaše.
Saznao je da su pobjegli pred Turcima i da su izgubili sve što su imali, ali je prorečeno da će djevojka dobiti veliko bogatstvo kada se uda. Njeni su je roditelji jako voljeli i usprkos siromaštvu, ipak je nisu tjerali na udaju. Ona se polako oporavljala od udarca konja i misli joj je posve zaokupio Mislav koji joj je dolazio u posjet svaki dan, dok o Zdeslavu nije više ni razmišljala. I Mislav je shvatio da je njegov brat postao zao, ali se morao pomiriti s time.
Zdeslav je međutim čuo priču o bogatstvu koje djevojka treba dobiti kad se uda i pomisli kako se mora s njom oženiti ne bi li došao do tog bogatstva. Imao je međutim veliku nevolju – djevojka je sada zavoljela Mislava, a njega više nije ni gledala. Zdeslav nije shvaćao zašto bi usprkos njegovoj ljepoti netko više volio Mislava i pomislio je da je to zato što joj se više sviđa bratovo obično lice.
U njegovoj glavi poludjeloj od gramzivosti, počela se vrzmati misao kako je jedini put do bogatstva taj da svoje staro lice dobije natrag. Iako je uživao u svojoj novopečenoj ljepoti, ideja o bogatstvu privlačila ga je puno više. Zato pohita na sajam, kupi još jedno tele, naprti ga te se uputi put planine.
Za sedam dana stigne s izmučenim teletom pred vilinu pećinu:
– Hej, vilo, evo sam ti opet darak donio! Pojavi se, moraš mi ispuniti još jednu želju!
I vila se pojavi … : – Što učini s tim jadnim teletom, bijedo jedna?! Što sad hoćeš, zar ne uživaš u svojoj ljepoti?
Zdeslav oholo odgovori: – Uživam vilo, ali mi treba moje staro lice da se bogato oženim! Bratu vrati njegovo ako hoćeš, nije me briga!
Vila uvidje kakav je zlobnik Zdeslav postao pa ne stade dalje propitivati, već mu usliši želju te odvede i ovo drugo telence u spilju.
Tako ponovno obični Zdeslav žurno krene put sela, poželjevši da ima krila kako bi do svoga bogatstva prije doletio. U selu su bile maškare i veliko slavlje te on uleti u gomilu, mahnito tražeći djevojku da joj se pokaže. Kad je nađe, grubo je primi za ruku i privuče k sebi. Hladno joj kaže:
– Pogledaj me, takve momke voliš, zar ne? Sad hajde da se ženimo, da dobiješ svoje bogatstvo i da nam čeljad u obilju raste!
Ona ga prezirno pogleda i istrgne svoju ruku iz njegove: – Jadniče, zar ne znaš da sam ja svoje bogatstvo već dobila, to je ljubav i dobrota tvoga brata! Drugoga bogatstva nemam niti mi treba!
Ljudi okupljeni oko njih zaplješću na njene riječi i stanu se izrugivati Zdeslavu. Ovaj sikne od bijesa i sramote te pobjegne iz sela tako daleko da ga nitko, nikad i nigdje više vidio nije, i tko zna je li ikad shvatio da se sreća ne može graditi na tuđoj nesreći, a djevojka i ponovno lijepi Mislav živješe dugo, sretno i ljubavlju bogato do kraja svoga vijeka.