tekst: Ljiljana Zovko
Osiromašeni. Zanemareni.
Stigmatizirani ratom. Neobnovljenih kuća. Opljačkanih tvornica.
Zgrade s rupama od gelera rata od prije skoro trideset godina.
Neki su našli dom na Banovini, u Sisku, Petrinji a neki izgubili u vrletima rata.
Gubitnici i jedni i drugi. Jer Banovina je bila jedno od slijepih crijeva Hrvatske, nikome važna.
Važna je bila majci stradale trinaestogodišnje Laure koju su prolaznici držali dok je njena kćer ležala ispod ruševina od potresa, važna je bila ljudima koji su doselili u nju tražeći dom.
I onima koji su otišli iz nje gubeći dom, važna je bila zbog uspomena na djetinjstvo, mladost na dostojanstven život. Na rad u Željezari Sisak, Rafineriji, Segestici, Siscii, Gavriloviću i ostalim gigantima koji su opljačkani, ugašeni ili na izdisaju.
Važna je bila uspomenama koje pričaju obale Petrinjčice, Kupe.
Banovina nije bila nikome važna iz jednostavnog razloga što Banovina nije dala nikad niti jednog utjecajnog političara.
A sve je u ovoj zemlji politika.
Osiromašeni i ostavljeni imali su kakve takve domove.
S domom je lakše.
Kada je prije nekoliko dana zemlja zatutnjala stravičnim potresom, bila sam u uredu. Naši su uredi ispod zemlje. Ljudi su se pokušali u panici dokopati izlaza, svako je vikao ono što mu je u tom trenu bilo na umu. Znam da sam zvala djecu na sav glas i nisam se micala nego brzo birala broj od kćerke. Dobila sam je. Kasnije, kada se potres smirio pukle su veze. Mislim da bih poludila da im nisam čula glasove. Same i sćućurene između dva pregradna zida. Nema osobe koja nije plakala i vikala.
Prestala sam vrištati: “Moja djeca!”
Laurina mama i sada vrišti.
Hrvatska vlast se sjetila Banovine da postoji. Hrvatska se sjeti Banovine samo kada očajne majke zovu mrtvu djecu.
Zaboravljeni.
Stigmatizirani.
Ostavljeni.
Našli su svoj dom koji je opet nestao.
Nakon četvrtog ili petog potresa koji nas stalno ljuljaju, moja starija kćer me moli:
– Ajmo mama u Hercegovinu.
– Od sudbine se pobjeći ne može, kažem joj.
– Znam mama, al’ tamo je sve lakše, tamo je dom…