tekst: Slavica Jurčić
Do nje dopire miris kave i još drugih ugodnih mirisa iz kuhinje.
Njen mladi suprug ulazi u sobu i nosi joj doručak u krevet.
“Draga moja, sretan ti ovaj ženski dan!”
Da, taj prekrasni dan je bio Dan žena.
Ovih dana njen Krešo se posebno trudi i mazi ju i pazi, ona je sretna sa njim o uživa u njegovoj pažnji.
Tena se ovih dana osjeća drugačije. Pospana je i umorna, posao joj je naporan i težak, ne osjeća se dobro.
Ipak, ne zamara svoga Krešu sa svojim problemima, ustaje se i skupa doručkuju.
Toga dana odlaze na ručak i kratku šetnju,Tena je preumorna hodati i moli Krešu da se vrate u stan.
Toga popodneva Krešo ju moli da posjeti doktora i napravi pretrage, mlada je nije u redu da je stalno umorna.
Već ujutro ona odlazi kod svojega doktora i pravi test za trudnoću. Trudna je.
Vijest ju je uzdrmala jer to nije bilo u planu. Treba otplatiti kredit za stan. Krešo nikada nije spominjao djecu.
To popodne ona čeka Krešu s kavom i kolačima koje je kupila.
S vrata Krešo viče: “Što slavimo?”
Tena pognute glave tiho odgovori: “Slavimo dijete”.
Njen suprug iznenađeno sjeda na kauč u dnevnom boravku.
Muk u njihovom stanu je strašan. Dvoje mladih ljudi je u životnom škripcu.
Njihova ljubav je na kušnji, brak im je do sada bio skladan, nisu se nikada ozbiljno posvađali.
“Teno moja”šapće on njoj nježno,”kada ču biti tata, kada ćeš roditi?”
“U desetom mjesecu,” tiho će ona, “tek sam mjesec dana trudna.”
Njegove ruke su ju nježno zagrlile. Na obrazu je osjetila suze. Bile su to radosnice.
Nije Tena više mislila na kredite. Ljubav je prevladala i ovu prepreku. Zagrlila je dvoje mladih ljudi i podarila im jedan život.
To im je bio najveći dar njihove ljubavi.