NIKAD PRIJATELJI

TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Ne varajmo se bratimstvom ili bratimljenjem i prijateljstvom, jer se u tome radi samo o tom, tko će koga moći vještije nadbratiti tj. pod sebe spraviti. Bratstva ili prijateljstva, među narodima ne imade i koji još danas što takvoga vjerovati može, tomu se naš Višnji smiluje!

Eugen Kvaternik

Nakon što smo kroz povijesne događaje uvidjeli, i za to platili visoku cijenu, da nam prijateljstva i bratstva nisu donijela ništa osim izrabljivanja i ropstva, kod velikog broja Hrvata i danas prevladava mišljenje kako se mogu u svojoj nevolji osloniti i pouzdati na pomoć i podršku naših prijatelja. Kod mnogih danas prevladava mišljenje kako su Njemačka i njemački narod oduvijek bili iskren, pouzdan i pravi prijatelj Hrvatima, te kako Nijemci predstavljaju onaj čimbenik u Europi na kojeg se možemo sa sigurnošću osloniti, u njega se pouzdati. U takvome uvjerenju žive i mnogi hrvatski političari, intelektualci, te mnogi vjersko-moralni čimbenici hrvatskog društva i svi oni takvo svoje uvjerenje nameću i hrvatskome puku. Dali je tome baš tako ?

Ako se vratimo u minulost našu ona će pokazati nešto sasvim suprotno današnjim uvjerenjima i predrasudama, pokazat će da takve uvjerenja nemaju temelja, da su takva uvjerenja jedna velika zabluda, a upravo minulost tj. prošlost uči na primjerima za budućnost ona je učiteljica budućnosti iz nje trebamo crpiti nauku, ona je temelj i putokaz budućnosti. Povijest ima kazati istinu bila ona slatka ili gorka i kad tako saznamo istinu, onda jasno vidimo što valja, a što ne valja. Tako postaje povijest učiteljica života, jer na prošlosti budućnost se snije. Što u istinu govori naša povijest o hrvatsko-njemačkome “prijateljstvu“ ?

Povijesni zapisi već iz devetog stoljeće govore o barbarskim provalama germanskih plemena Sasa, Alemana, Gepida i osobito Franaka u slovenske i hrvatske zemlje i teškim borbama Hrvata pod vodstvom kneza Ljudevita da se odupru kmetstvu, pljački i porobljavanju. Predaja iz desetog stoljeća, koju prenose svi hrvatski povjesničari, govori kako Franci provaljivahu ne samo u sjeverne krajeve, nego kako  pokoriše i dalmatinske Hrvate,te da s njima postupahu nemilo i okrutno tako da su i sitnu djecu trgali s materinjih grudi te ih ubijali i psima za hranu bacali. Takvoga zuluma, govori predaja, ne mogoše Hrvati više podnositi, pobuniše se te poubijaše sve njihove poglavice u svojoj zemlji. Na to se digoše na njih franačke vojske, da ih zatru, ali u godinama ratovanja savladaše Hrvati krvoločne Franke. Učiniše tada Savez s Bogom prihvativši i primivši kršćanstvo te živjehu slobodno i samosvjesno.

Povijest kazuje i o drugačijem licu Njemačke politike spram Hrvatima. Kad je to njima bilo u interesu, a nisu mogli silom ostvariti svoje nakane oni su znali Hrvatima nuditi i upirati napore za njihovom naklonošću i prijateljstvom. Upravo to su činili s jednom drugom hrvatskom državom, sa Bijelim Hrvatima u Bijeloj Hrvatskoj, koja se u desetom stoljeću, prema pisanju i navodima češkog teologa i povjesničara Františeka Dvornika, prostirala na velikom području s obje strane Karpata i to od rijeka Wieprz i Sana u današnjoj Poljskoj na sjeveru i sjeveroistoku do južnih karpatskih obronaka, uključujući tu i sjeverni di današnje Slovačke, te od rijeka Netolica i Dudleba u gornjem toku Vltave do krkonošnog gorja na sjeveru i sjeverozapadu do današnje poljsko-ukrajinske granice na istoku. Po Dvorniku Bjeli Hrvati su u desetom stoljeću bili snažna i dobro organizirana kneževina u kojoj se ističu dva njihova središta Krakov i Libice. Pod knezom Slavnikom u desetom stoljeću vraćaju u sastav svoje države i dijelove Šleske i cijelo krakovsko područje koje je na kratko bio oteo poljski knez Mieszko, a koji su od davnine pripadali Bijeloj Hrvatskoj.

Sve do njene propasti 28.09.995 godine kad Česi na blagdan sv. Vaclava, kojeg Hrvati slaviše, na prevaru zauzeše grad Libicu poubijavši u njemu cijelo plemstvo i muško i žensko i mladi i staro ne ostavljajući na životu nikoga, otimali su se Nijemci za prijateljstvo, savezništvo i naklonost te snažne kneževine iz razloga, jer je Njemačka, od koje je saska dinastija već u desetom stoljeću napravila čvrstu cjelinu već tada, po prvi put u povijesti nastupila s nakanom i zahtjevima da zavlada Zapadnim Slavenima i da ima vodeći položaj u Europi. Već tada Oton l počinje s osvajanjem Polapskih Slavena.

Protiv osvajanja tuđih zemalja oružanom silom izjašnjava se već papa Silvester ll. On zajedno s njemačkim kraljem i rimskim carem Otonom lll već tada smatra kako europske narode treba pridobiti za kršćanstvo i ostvariti ujedinjenje kršćanskih naroda na tlu Europe pod vodstvom kralja i cara Otona lll i rimskog pape, ostavljajući im pritom autonomiju. To je jedna od prvih ideja ujedinjenja koja se temeljila u ideji obnove Rimskog Carstva. Ta ideja je propala, jer ju je spriječila nagla Otonova smrt.

Stajalište kako carstva ne smiju oružanom silom osvajati tuđe zemlje, kako je to zamišljao papa Silvester ll, nije dijelila Hitlerova Njemačka. Njemačka politika Hitlerovog doba, osobito prema Srednjoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Europi, bila je duboko anticivilizacijska i antieuropska. Bila je to egoistička politika koja se definirala kao zahtjev za osvajanjem tuđih zemalja, za istrebljenjem i dominacijom. To je bila politika na kolonijalno-imperijalističkoj liniji vođena lozinkom “jedan narod, jedna država“, politika vođena pod motom : Drang nach Osten, Lebensraum, Herrenvolk, Deutschland uber alles.

U tom mračnom periodu europske i svjetske povijesti “prijateljstva“između tadašnje Njemačke i Hrvata nije bilo. Tadašnja Njemačka je pretpostavljala Jugoslaviju Hrvatskoj iz razloga, jer je smatrala i željela da bi Jugoslavija bila jedinstveno i ujednačeno agrarno područje za industrijsku Njemačku, jer je u Srbima gledala sa simpatijom Pruse Balkana, kojima je od “Boga“ dana funkcija da stvore red na Balkanu, Jer je Srbija prešla u Njemačku sferu, dok je Hrvatska bila priznata kao talijanska politička sfera, jer je u postanju hrvatske države u njemačkom pogledu uvijek postojala nekakva mogućnost između najsiromašnije njemačke pokrajine Austrije i Hrvatske, te u konačnici, jer je u planu Njemačke živjela pomisao i ideja da bi na tlu Hrvatske stvorili jednu posebnu njemačku državu.

S tih gledišta, a i s gledišta Osovine NDH nije bila ni nužna, ni predviđena, ni poželjna. Austrijski vojni povjesničar Rudolf Kiszling piše da NDH nije nastala iz njemačko-hrvatskog prijateljstva, već da je nastala kao slučajna tvorevina drugog sv. rata kao slučajna posljedica njemačkih ratnih poteza te da nije bila u planu.

Nakon pada filonacionalističke jugoslavenske vlade Cvetković-Maček i uspostave NDH, Nijemci su je iskoristili da skrate rat na Balkanu i uvedu red sa što manje njemačkih četa. S druge strane Talijani su je nerado gledali, jer su u njoj vidjeli zapreku za stvaranje talijanskog imperija na istočnoj obali Jadrana.

I Italija i Njemačka u početku nisu htjele mijenjati poziciju na Balkanu, one su čak izvršile pokušaj stvaranja fašističkog režima u Jugoslaviji na čelu sa Stojadinovićem, a do promjena prema Jugoslaviji prisilio ih je tek “puč“ u Beogradu koji je Jugoslaviju stavio u otvoreno neprijateljstvo prema Njemačkoj i Italiji.

Sama Srbija pristupila je Trojnom paktu Italije, Njemačke i Japana i za vrijeme rata uveliko surađuje s Nijemcima i talijanima.

Hitlerova Njemačka naveliko je surađivala sa Srbima osobito sa ministrom vojske jugoslavenske vlade u Londonu Mihajlovićem.

Njemački nacional-socijalizam tadašnju NDH progutao je vrlo nevoljko u svojim međunarodnim pogledima i dosljedno je tome tretirao. U službenom kontekstu prijateljstva i savezništva i Talijani i Nijemci su je rušili. Jedni i drugi iskorištavali su hrvatsku reakciju protiv Srba da se povežu s ovima i da im pomažu u rušenju NDH materijalnom i oružanom pomoći.

Osobito Nijemci na veliko pomažu i podupiru četnike na tlu Hrvatske, a s druge strane i ustaše zbog igre prema Italiji i sve veće opasnosti od komunista. Njemačka je igrala sa Srbima protiv Hrvata, a sa Hrvatima protiv Italije.

Niti u vrijeme Titove Jugoslavije politika Njemačke nije išla linijom prijateljstva prema Hrvatima. Hrvatski emigranti u Njemačkoj nisu imali nikakvu zaštitu od progona i likvidacija sa strane jugoslavenskih tajnih službi. Njemačka je uz Ameriku bila glavni pomagač održanja i očuvanja Titova režima. U pojavi Tita pogrešno su gledali klin za razbijanje komunističkog monolitizma. Tolerirali su diktaturu Jugoslavije prema Hrvatima zbog tobože neke strateško-političke pozicije protiv boljševičke Rusije.

U današnjoj zbilji ili da kažemo u ne tako davnoj prošlosti padom komunizma Njemačka igra jednu od glavnih uloga u novom pokušaju ujedinjenja europskih naroda i zemalja. Zapadna Europa, ponudila je ostatku “sretan izlaz“ u oblikovanju tobože jednakopravnih federativnih ili konfederativnih iluzija vješto podmećući zamku kako država i suverenitet nisu više potrebni vješto skrivajući činjenicu da gubitak suvereniteta znači pristanak na ekonomsko izrabljivanje.. Time se nemojte zanositi govore , treba se zanositi novim iluzijama, A te nove iluzije nisu ništa drugo do li jedna država i jedna vlada pod njihovim vodstvom, njihovom prednosti i njihovom dominacijom. U toj iluziji već se sada priznaje pravo velikima na dominaciju nad manjima, a interesi moćnih smatraju se pravim interesima svih.

Te iluzije vješto skrivaju namjeru za novim osvajanjem ovaj put ekonomskim putem. To je borba za prvenstvo i premoć među jakima i nova prilika za osvajanje bez rata. Teritorijalna moć nad slabijima i malima nije danas u prvom planu, kako je to bilo u prošlosti, danas se ostvaruje ekonomska moć kojom industrijski razvijene zemlje namjeravaju podčiniti slabo razvijene svaka u svojoj interesnoj sferi.

U igri europskih linija Londona, Pariza, Berlina, Rima i europskih ideja u njihovim koncepcijama narodi Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe imaju gledati samo i jedino novi pokušaj imperijalizma i kolonijalizma, a nikako nešto pravedno i razborito. Njihova politika i kroz prošlost je na tim prostorima stvarala uvijek očaj, a nikada miran politički, ekonomski i socijalni život i trajnu korist. To je lukava, pokvarena, prevrtljiva i podla igra velikih naspram naivnih i malih.

Oni nikada ne bi proturili takvu ideju ako ona ne bi značila i njihovo posebno pravo ideološkog, političkog, kulturnog i ekonomskog utjecaja.

Kad je u pitanju hrvatska “prijateljica“ Njemačka onda se lako može prepoznati zašto ona kroz sve ovo vrijeme neumorno gura ideju EU. Gura je jer je njen interes u takvoj zajednici ogroman. To veliko tržište njoj je potrebno zbog konkurentnosti njene industrije, a sama Unija otvara mogućnosti prodora i na druga tržišta što je za nju također bitno, zbog također konkurentnosti njene industrije u utrci za tržištem protiv Japana i SAD-a.

Veliko tržište pridonijelo je u mnogome da je Njemačka, po nedavnim analizama, danas među vodećim svjetskim izvoznicima, da ima rekordnu zaposlenost, rekordnu stopu rasta, rekordan izvoz, da je po izvoznom suficitu pretekla Kinu. EU joj između ostalog osigurava i jeftinu radnu snagu s istoka.

Što se tiče hrvatsko-njemačkih odnosa danas i Njemačkog interesa na Balkanu i Podunavlju situacija se ne razlikuje puno od njenih interesa u prošlosti.

Isto kao što je treći Reich nužno trebao izlaz na Sredozemno more i slobodan prolaz preko Balkana, jer je to bilo nužnosno potrebno za jednu od osnovnih težnji predratne i ratne Njemačke, a to je prodiranje na istok, te težnje zbog ekonomskih razloga potrebne su i danas. Zato se Njemačka danas bori da ta sfera pripadne njenom utjecaju.

Dok se Njemačka u prošlosti za te ciljeve koristila teritorijalnim osvajanjem, današnja Njemačka igra na kartu tobožnjeg “prijateljstva“, a u biti ekonomski osvaja Hrvatsku i hrvatsko gospodarstvo pomoću i putem svojih korporacija, tvrtki i banaka. Iskorištava Hrvatsku za svoje ekonomske i strateške ciljeve, radi dominacije na ovim prostorima i daljnjeg širenja svog utjecaja na istok.

Kad bi Njemačka bila stvarni naš prijatelj tada bi u ratom opustošenoj, razorenoj i osiromašenoj zemlji pomogla u oporavku hrvatske industrije, da ona ojača, da postane konkurentna, da se rekonstruira i modernizira. Svjedoci smo suprotnog tome. Hrvatska industrija se onemogućava u razvoju, jer hrvatski krajevi trebaju poslužiti samo kao tržište za njihove i europske proizvode

Sličnog razmišljanja je i Marjan Bošnjak ( EU? Ne Hvala!) koji upozorava kako Europi nije bilo u interesu da hrvatsku industriju oporavi nego je interes bio da oni svoje gotove proizvode izvoze Hrvatskoj. On piše kako je europski kapital po Hrvatskoj gradio i otvarao shopping centre kako bi što bolje plasirao svoje proizvode i što prije osvojio hrvatsko tržište.Glavnog krivca vidi u Račanu i njegovoj koaliciji, te u njihovoj odluci iz 2002 godine da se smanji a zatim ukine carina za robu iz EU što je rezultiralo rastom uvoza i stagniranjem izvoza.

Najveću korist po Bošnjaku od ukidanja zaštite hrvatskog gospodarstva imala su tri velika europska gospodarstva i to Italija, Austrija i nije teško pogoditi Njemačka.

Prijateljska ulaganja Njemačke u RH nije ništa do li prelijevanje financijskih sredstava i dobiti iz RH u Njemačku

T Mobile, HT, LIDL, Kaufland, DM, BILLA, Bauhaus i Baumax poznate su korporacije i tvrtke kojima Nijemci osvajaju hrvatsko tržište i uništavaju hrvatsko gospodarstvo.

Prateći trag novca i kapitala isto se može uočiti i vidjeti čija je Hrvatska interesna sfera. Italija, Austrija i Njemačka imaju najviše udjela i moći u bankarskom sustavu u RH . ( O njihovim aktivnostima i zaradi podrobnije piše Bošnjak).

Da je Njemačka pravi naš prijatelj tada ne bi bila čimbenik koji podržava jedan totalitarni režim u RH , a podržava ga iz razloga, jer joj taj režim omogućuje pljačku, izrabljivanje i kolonizaciju RH.

Ovaj kratki hod kroz našu prošlost pokazao je da je vrli hrvatski sin E. Kvaternik bio potpuno u pravu kad je prijateljstvo među narodima u pitanju.

Prošlost postoji ali ona nije tu da je prenesemo u budućnost, napisao je netko, nego da se na njoj izgradi nova budućnost. Tu budućnost Hrvati mogu graditi samo pouzdanjem i vjerom u sebe i u Boga, jer Bog je onaj oslonac na kojeg se može računati. Međutim je hrvatski narod danas uzdrman u svojoj vjeri i ne pouzdaje se u Boga u svim svojim krizama, a samo on zna i može izbaviti iz svih kušnji, zamki, napasti, strahova, tuga, neprijatelja, ropstva.

Savezom koji su Hrvati s Njim sklopili primivši kršćanstvo stekli su i pripadnost Božjem narodu, ali to nije i jamstvo njegove bezuvjetne zaštite i naklonosti. Oboje je uvjetovano služenjem Božje riječi i vjernošću odredbama Saveza. Hrvati se danas ne drže tog saveza, ne slušaju Njegov glas, time niti je on njihov Bog niti su oni njegov narod.( Jeremija 7,23). Ne uzdaju se u istinu Božje riječi, odbijaju i ne prihvaćaju Božja duhovna, moralna i etička načela čime se gubi i zaštita i naklonost. ( Ponovljeni zakon 28, 65-67 ).