IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Kakva zbrka! Netom smo prije koji tjedan stigli s godišnjeg odmora za kojeg prevalismo 3-4 tisuće kilometara, kad …sad opet sve iznova. Pa i ovi redovi na strane Hrvatskog Glasa stižu …nastaju, zahvaljujući mobilnom internetu …na domaćoj, velikogoričkoj adresi. Fino me izazivaju, onako tipično gastarbajterski, moji berlinski prijatelji, pa pišu … a je li sad idete doma ili kući?
Ni sama više ne znam. Vrtimo se godinama u krug …od tamo do ovamo. No, ovoga puta s dobrim razlogom. Kad je još s proljeća
bio poznat točan datum tog svečanog događaja i mi potom sračunasmo kako se vremenski uopće ne poklapa sa školskim ferijem i našim odmorima, bi odlučeno da se tom prigodom, s početka rujna, u rodne nam krajeve zaputi starija kćerka studentica. I …kako bi rekli kod nas …mirna Bosna!
Al´ jest! Starija kćerka netom stigla s trotjedne Deutsche Akademie u Düsseldorfu, pa piše završni rad trogodišnjeg studija filozofije prema Bolonji …pa onda ovo, pa ono …te tako propade taj naš plan. Ostala djeca idu u školu, imaju obveze pa ostade tek izlaz u odluci da nas dvoje roditelja otputujemo na što je kraće moguće, prema Hrvatskoj, pa Bosni, pa Hercegovini. Treba u pet dana otići do tamo doma/kući/ i vratiti se opet kući/doma/! Gdje to ima?!
U pitanju je svadba. Ne bilo kakva. Ne neka s koje se može izostati. Već ona gdje glavne aktere vrlo cijeniš. Pa bi da budeš uz njih.
Koji slobodan dan, dogovor s obitelji, razgovor sa suradnicima, kratka priprema …i eto nas na putu.
A sve to učinismo radi Marije. Jedne vrlo posebne osobe. Marija je rođakinja mog supruga. Kako bi mi to rekli …oddvisestredjeca. Otac nesretnim slučajem poginuo na radu u Austriji. Davno … tamo sedamdesetih godina.
Djeca …njih troje …jedno drugom do uha. Jedno od njih i Marija. Mati im teško bolesna. Sirotinja. Kuća dopola završena, prilaz kući nikakav. I sav život tih godina, sličan tome.
Danas …jedna kćerka s obitelji živi u Berlinu, sin negdje oko Knina a druga kćerka …Marija…nakon ratnih sukoba, vrati se u rodni grad, u stan u kojemu je s obitelji živjela i prije rata.
Težak je život u gradu ratom poremećenih nacionalnih, religijskih i međuljudskih odnosa. A ni posla se nema.
Marija se drži svojih vlastitih vještih ruku. I stroja za šivanje. Šiva razne stvari …za velike i male, muškarce i žene, starije i mlađe. I prodaje. Pa kad i taj teški posao sve češće ne dotiče i ne donosi dovoljno, potraži i kakav sezonski, bolje plaćen, u kuhinjama raznih restorana u vrijeme turističke sezone u Hrvatskoj. S jeseni, eto je opet kući ili doma …što bi rekli. Marijinu upornost i dobro srce upoznah pobliže u vrijeme bolesti pokojne mi mame. Obje svoje ruke pružila je kao zamjenu za otsutne moje, kao pomoć za njenih najtežih dana.
I iz tih razloga, eto nas na na dugu putu. Svadba je …vjenčanje Marijine kćerke. Radi tog događaja putujemo 1400 kilometara do Zagreba, Velike Gorice, Bugojna, Posušja …naime, mladoženja je iz Posušja. Tako …na dan vjenčanja u bugojanskoj crkvi svetog Ante Padovanskog, prava najezda Hercegovaca u naš grad. Neka. I naši su stari …pradjedovi …od tamo “dojezdili”.
Jedni i drugi, mladoženjini i mladini gosti, sastadoše se po običaju ispred mladenkine kuće …u stvari, u ovom slučaju ispred zgrade. Put do crkve na ceremoniju vjenčanja i kasnije do svadbene dvorane u Posušju, predvodi barjaktar … u rukama mu veliki hrvatski stijeg, barjak, zastava… Neki su s pomalo tjeskobe pratili ovaj prolaz hrvatskog barjaka uzanim bugojanskim ulicama. A sve prošlo u redu. I svatovi i promatrači se ponašali primjereno. Onda …pravac Posušje!
Prvi puta sam u ovom gradiću. Mjesni fotograf pojašnjava …oko 6 tisuća stanovnika ima grad, s okolicom oko 16 do 18 tisuća. Ljubazni ljudi. Crkveno zvono s nove, još nedovršene crkve posvećene Mariji, odzvanja u toploj noći …zvoni razne, predivne melodije.
Unutar prostrane dvorane za svadbe, pravo veselje. Veseli mladenci, roditelji, svatovi. Ples, pjesma, kolo. Večera, torta, čestitke, darovi …uobičajeno a fino je sve bilo. Dugo potrajalo.
Povratak preko Tomislavgrada, Šujice, Kupresa, niz Koprivnicu do Bugojna. Gluho je doba noći. Negdje oko četiri sata. Ispred kupreškog tunela …policija. Baterijskim lampama svijetle prema automobilu i našim licima. Oprezno spuštamo prozore. Oko nas je šuma i noć. Pitaju ..od kuda …koja svadba …u kojem gradu? Kažu …ukraden je bijeli golf svatovima u Tomislavgradu. Pa traže. Pitaju …vidjesmo li kojeg usput? A mi nismo.
Poslije …slušam u vijestima ….stvarno …državljaninu Švicarske ukraden skupi, novi auto dok se veselio u svatovima u Tomislavgradu. Gdje to još ima?!
Čeka nas dugi put, povratak u Berlin. Koristimo još prigodu obići rodni grad. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, toplo, pravo ljetno vrijeme. I naš mali gradić još je obasjan toplim suncem. Njime sad slobodno prolaze automobili hrvatskih registarskih oznaka, hrvatski barjak. Rat je prošao. Ostala svakodnevna borba za život, za opstanak, na djelu su druge vrste ratova, životne i političke igre.
U mjesnoj banci prilična gužva. Isplata mirovina. Na šalteru se vodi razgovor.
– Gdje si Dajo? Šta´s nešto ljut?
– E, j..… ga, igrali košarku sinoć.
– Pa jest …pobijedili smo.
-Naši pobijedili a ja izgubio.
-Ma kako to?
-E, šta´š … ja se kladio na Hrvatsku. I vidi sad…reče pokunjeno Dajo.
Svi ga u banci pogledaše sažaljivo. A neki i ljutito.
-Pa di´š se kladit protiv svojiu …izvali jedna žena.
-´Ajd´ ti šuti, šta s´ ti u sport razumiš …prekori je muž.
Tako …hrvatski košarkaški poraz imao raznog odjeka i posljedica i u Bosni i Hercegovini. Donedavno bi se potukli ili porazbijali izloge u znak slave, radosti ili ljutnje. Sad se klade i na svoje i „protiv svojiu“. E baš mi drago da na brzinu, bacih pogled na prve jesenje dane u našim krajevima. Istina …dug, naporan put. Ali pun novih spoznaja, doživljaja, osjećaja. Pet dana u pet gradova, kroz pet država, u dvije domovine …pa kući, doma …gdje to još ima?!
Jesi li, moja Sonja, gdje čula bećarac ili gangu s dvostihovnim desetercom: “Curica se na drvo popela/ Drvo krrivo ja se podviriv’o”. Korjenski su to stihovi i iz njih lako i prosječan čovjek rekonstruira život naših korjena. Tekst putopisni nadahnut emocijama pa se emocije autorice ugodno stapaju sa pejzažom i nude nam se u svojoj ukupnoj lkepoti.