DESETKOVANA GENERACIJA

Od ovogodišnje planirane proslave jubileja mature od prije četiri desetljeća, ništa (virus nam pomrsio račune). Preostaje samo prisjetiti se kako je to bilo u neko sretnije doba.

Iz naše arhive/ objavljeno 16.08.2010.

piše: Sonja Breljak

Ma nije to bio naš prvi susret nakon  maturiranja. Sreli se i obilježili i desetu obljetnicu. Od toga prošlo …ihahaj!
No, sjećam se, bilo nas tom prigodom popriličan broj iz sva tri razreda Ekonomske škole, generacije koja je u ondašnjem spoju bugojanske gimnazije i ekonomske škole, maturirala 1980. godine. Poslije toga… ništa.

A kako bi i bilo?! Rat se ispriječio poput kosti u grlu. Poneki slučajni susret u rodnom gradu, za posljednje bi dvije decenije osvježio nekadašnje uspomene i uvijek iznova iznjedrio isto pitanje:- Je li vrijeme za ponovno okupljanje?

S početka ove godine ta razmišljanja posebno intenzivna. Okrugla je, trideseta obljetnica od naše mature. I od rata je minulo već dobrih 15 godina. Moglo bi se… što mislite… kako ćemo… tko će… i sve tako redom…

Prvu  obavijest u mojoj elektronskoj pošti, čitam s ushićenjem. Piše inicijator maturantskog okupljanja, Husein Dadić… Ne znam u prvom trenutku, tko je Husein Dadić. Ime mi nekako dođe poznato ali lik mi ne dolazi pred oči. Sigurno je bio učenik paralalenog razreda, mislim… nije ni važno…

Husein piše, predlaže…poziva školske prijatelje… nekada  drugove…. maturante, na susret s kraja srpnja… ljetni su praznici pa je najveća mogućnost da se godišnji odmor kombinira s posjetom rodnom gradu i proslavom obljetnice  mature. Uporni Husein prilaže i listu na koju mogu svoje ime dodati svi koji poziv prihvataju i na susret maturanata dolaze.

Pravo rečeno… ja i nisam imala maturu! Naime, sve razrede srednje škole završih s odličnim ocjenama a takve učenike je tadašnji obrazovni sustav oslobađao mature. Tako i mene.

Stariji sin kaže:  – Pa, čekaj mama… ti si onda bila štreberica?!

E pa sad… moralo se, kažem ja. Nije se imalo previše novaca. Obiteljska situacija bila nimalo ružičasta. Vladala u radničkim obiteljima tada izreka: – Uči sine, da se ne mučiš  radeći kao tvoji roditelji! Mi djeca to shvaćali ozbiljno. Pa još kad vidjeh da se nekako podrazumjeva dalje fakultetsko obrazovanje starijeg brata a mene se tu nekako ne računa… što bi rekli… dadoh  gas… dokazujući potrebu, želju, mogućnost, sposobnost, opravdanost. Potpomognuta ondašnjim takozvanim republičkim studentskim  kreditom, izvukoh pobjedu i nađoh se na studiju novinarstva u Sarajevu…

Tamo za desetu obljetnicu mature, ispričali pomalo i ponešto o sebi. Neki se bili poudali, poženili, djecu dobili. Dio još uvijek bio u nekoj fazi sređivanja životnih prilika. Najvećim dijelom ostali u rodnom gradu, zaposlili se, netko u trgovini, banci, svršeni studenti ekonomije ili pokojeg drugog studija, pronašli mjesto u bugojanskim tvrtkama…. ma, život kao iz kakve lijepe, istina, malo monotone priče iz  jednog manjeg bosanskohercegovačkog gradića…

Daj sad pričajte! Kako je sad kad se rat pobrinuo da nastavak ne bude tako monoton! S nestrpljenjem sam čekala susret. Kakva su sad nekada poznata mi lica školskih kolega? Kakve im životne pripovjesti?

Zabavlja se cijela obitelj dok traju moja pripreme za ovaj susret. Smiju se djeca. Kažu:- Mama ide na maturalnu zabavu! Ma zar je već prošlo 30 godina od tada? Čudim se tolikom, proteklom, kao ukradenom vremenu.

Najprije, susret ispred bugojanske gimnazije, u centru grada… Vesela, poznata, ponešto vremenom i godinama, izmijenjena lica. Istinski obradovani. Ma ljudi, nismo se vidjeli 20 a neki i svih 30 godina! Neka lica potpuno drukčija a neka opet skoro kao od prije tri decenije.
Od tri razreda, sve zajedno preko stotinu učenika, skupilo se slovom i brojkom trideset i osam/38/slavljenika  s 30-godišnjim maturantskim stažom!

Tu su i neka draga lica iz mog razreda. – Ma daj pričaj, Nesima... to je moja najbolja prijateljica iz srednje škole... kako si? Nesima živi u Bugojnu. Vodi privatni obrt, malu poljoprivrednu apoteku. I  ima šest djevojčica! Ne zapamtih imena. Ali vidim, nije ni mojoj srednjoškolskoj prijateljici život bio lagan. Neka… drugi puta ćemo o tome… bit će prigoda… ima vremena, odgađamo, otklanjamo detaljnije upoznavanje.

Nije ovom prigodom ispričano puno pripovjesti, tek osnovne stvari da se zadovolji znatiželja. Ne pričamo kako nam je bilo u posljednjih 20 godina. Nego… daj da se opet nađemo za 35. godišnjicu, da se ne čeka predugo… Pametno!

Stigao i jedan jedini profesor,  Boško Duvnjak. Predavao nam fizičko vaspitanje jednu godinu. Živi u Bugojnu pa  navratio. Profesor kaže:- E, sad predajem tjelesni odgoj. U Bugojnu nije više bilo mjesta  za mene pa radim u Jajcu!

Ni brojni drugi nemaju više mjesto u Bugojnu. Nekadašnji učenici, a danas skoro pedesetgodišnjaci, razišli se širom svijeta. Šteta za njih, za nas, šteta za ovaj grad.

Primjereno situaciji nastaloj po završetku ratnih sukoba, školske kolege, Muslimani, najvećim su dijelom ostali u gradu. Srbi su stigli na proslavu iz Banja Luke, Novog Sada i drugih mjesta u Srbiji a Hrvati najvećim dijelom iz Hrvatske, Austrije, Njemačke, Švicarske, Amerike. Prava dijaspora. Desetkovana generacija!