SJEĆANJE NA SINIŠU

Kako bi bilo da je bilo…
Da je Siniša Glavašević na životu …na dan povijesne posjete Borisa Tadića Vukovaru …slavio bi svoj pedeseti rođendan. Ova posjeta srbijanskog predsjednika prilika je da se podsjetimo na nezaboravnog kolegu, novinara i urednika Radio Vukovara. Objavljujemo njegov najpoznatiji esej i sjećanje našeg suradnika Željka Muževića na jedan susret s njim u rujnu 1991.
Novinar, publicist i prozaik Siniša Glavašević rođen je u Vukovaru 4. studenoga 1960. U rodnom je gradu završio osnovnu i srednju školu, a u Sarajevu studij komparativne književnosti i bibliotekarstva. Bio je urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj. Po zauzeću Vukovara od agresorske JNA i četnika, odveden je 19.XI.1991. iz vukovarske bolnice i od tada mu se izgubio trag.

Ekshumiran je iz masovne grobnice Ovčara i identificiran, tako da se pretpostavlja da je ubijen istoga dana kada je odveden, 19. studenoga 1991. Matica hrvatska u Zagrebu posmrtno mu je 1992. izdala zbirku “Priče iz Vukovara”.

PRIČA O GRADU je vjerojatno najpoznatiji esej iz pera Siniše Glavaševića:

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe.
Grad – to ste vi!

DIVAN SKITNJE
piše: Željko Mužević

SJEĆANJE NA SINIŠU GLAVAŠEVIĆA
Vukovar, rujna 1991.
Te rujanske večeri 1991. ležeći nosa priljubljenog uz zemlju, na putu što kroz kukuruzišta vodi ka Vukovara, prikovan mitraljeskom, snajperskom i topničkom vatrom uz debelu prašinu -s čuđenjem gledam masnu lokvu rabljenog ulja
-Odoše rifle!
Iz te budalaste misli trgnu me gromki prasak 120 mm mine i sa zebnjom promatramo užarene komete što putuju iznad naših glava.
-Bogati, ovo je sve bliže -šapće Cindro te čvršće stisnuvši strojnicu, puže put raskrižja odakle nas tuče nevidljivi mitraljezac.
Iz rovova odgovaraju gardisti koji brane put i reskim rafalima upotpunjuju tu rujansku večer isprekidanu potmulim detonacijama projektila ispaljenih s ratnog broda tamo negdje s Dunava i višecjevnih raketnih bacača smještenih na vojvođanskoj strani. Oglašavaju se i tenkovi. U zraku miris prašine, baruta i sutona. U kratkim stankama tišine i njihanje kukuruza para uši. Probijajući se ka Vukovaru naša mala skupina upala je u žestoki okršaj i pokušaj združenih srpsko-četničkih snaga koje iz Bršadina, Negoslavaca, Orolika, Dunava…pokušavaju pomoći ovećoj skupini svojih oklopnjaka koji se već više dana nalaze u okruženju hrvatskih snaga.

TRPINJSKA CESTA

Prolazimo Lužac. Vukovar nas dočekuje jezivom mirnoćom. Puste ulice, razrušene kuće, krateri od mnogobrojnih bombi … Granate su raznijele i gradsku mrtvačnicu i devetero mrtvih tijela koja su ondje ležala-ponovo je ubijeno. Odlazimo na obalu Dunava gdje su specijalci. Dio se odmara, a dio je na položajima. S većinom njih se znam još iz Okučana gdje smo u kolovozi zaustavili tenkove Bjelovarskog korpusa i pukovnika Čeleketića (do “Bljeska” glavnokomandujućeg vojske tz. Srpske krajine). Iako su to većinom mladići, mnogi od njih već su ratni veterani. Prošli su bitke od Gline, Vinkovaca, Okučana.. Sretni su što nas vide, ali umor ne mogu skriti. Ni tugu. Dan prije poginuo je Željko. Iza jedne kuće vrebao je srpski tenk. No, nakon gubitaka na Trpinjskoj cesti tenkovi su sada ka Vukovaru napredovali tako što su rušili kuću po kuću. Tako su naciljali i kući iza koje je stajao Željko.
– Kako ste ih uspjeli zadržali na Trpinjskoj cestu?-pitam Šimu.
-A, nekako.
-Tišinu prekida paljenje cigareta i poneko kašljucanje. Misli se roje. Nitko ništa ne govori.
– Da, bilo je to prije desetak dana, 26. kolovoza 1991. Krenuli su četnici, jugo-vojska i tko zna tko još ne ka Vukovaru. S nekoliko desetaka tenkova. Stigli smo na položaj kojeg su držali civili. Bili smo izmiješani i specijalci i gardisti i civili. A, bilo je čupavo! – nervozno će Šima. Odjednom se nasmija:
– – E, u toj gunguli vidim jednog starijeg, prosijedog čovjeka koji je zalegao i na tenkove cilja sa zračnom puškom! Jebote, ide tenk “osamdesetčetvorka” a on ju cilja sa zračnicom! Ma, ludnica-kažem ti. Kad smo odbili napad i uništili tu kolonu tenkova ponovo ga vidim, i opet drži tu zračnu pušku.
– – Što će vam to?-pitam ga.
-Neka četnici vide da u rukama imam kakvo takvo naoružanje. Nitko od njih neće valjda pomisliti kako je to zračna puška!
Uzmem pušku, pogledam ju, a ona – neispravna. Čak ni “šprije” nije mogla izbacivati. Jebem ti, kakav je ovo rat – zamišljeno će Šima.
Čuju se eksplozije iz smjera Borova Naselja. Preko “motorole” pristižu vijesti o pokretima srpskih trupa. Eksplozije sve češće odjekuju. Specijalci odlaze na Mitnicu gdje u okruženju drže vojarnu. Odlazim s njima dio puta, a potom se odvajam i zajedno sa Šimom odlazim ka Hrvatskom radiju Vukovar.

Ovo je grad sa mnogo srca

U hodniku, na stubištu zatječemo Sinišu Glavaševića – novinara i urednika, supružnike Polovinu (Zvjezdana je spikerica i novinarka dok je suprug Branko glavni tehničar), direktora Radija Josipa Esterajhera… Nije im baš najjasnije što smo došli, ali kave i pića uvijek ima.
-Najvažnije, u ovim ratnim uvjetima je pomoći ljudima da se ne izgube u svom strahu -priča Siniša dok Zvjezdana kuha kavu.
-Ovo je tim koji radi s izuzetno puno entuzijazma i s najčišćim namjerama. Tu novac ne igra ulogu, tu ulogu igra ljubav prema gradu, prema ljudima kojima se neprestano obraćamo i s kojima naprosto živimo. Mi smo dio njih i to je u ovim ratnim uvjetima došlo do izražaja do te mjere da smo uspjeli sačuvati brojne ljudske živote – veli Siniša i gleda me u oči.
-Šutim i lagano ispijam kavu. Detonacije ne prestaju.
– Ljudi su se osjećali sigurnim jer je postojala organizacija koju su imali kroz eter Hrvatskog radio Vukovara, nastavlja Siniša. – Vukovarske ulice jesu puste, ali su zato podrumi puni ljudi, žena i djece, a barikade, linija fronte je toliko puna ljudi koji žive na ovom području. Ima tu Hrvata, ima i Srba. Ovdje žive 23 nacije, nacionalnosti .Ovo je grad sa mnogo srca. Zanimljivo je da u ovim ratnim trenucima najvećim dijelom sva ta srca kucaju na isti način, skladno, harmonično. To se vidjelo i nedavno kada je Vukovaru, Borovu Naselju…ovim našim selima bilo najteže, kada su bili izloženi takvim strahotama da je samo jedan takav ritam mogao da opstane. Vukovar je, čini mi se, položio jedan od najtežih ispita od rata na ovamo. Čak naša crkva nije bila nikada, čak ni u vrijeme Drugog svjetskog rata napadnuta, nije stradala, ona je u ovom trenutku pogođena…Velike su materijalne štete na njoj. Siniša tu zastade prekinuvši monolog. Pridruži mi se u šutnji.
– Tiho ispijamo kavu iz lončića, osluškujući detonacije granata koje odjekuju sve bliže i bliže. Šutjeli smo kao da nismo željeli glasom prekinuti zlokoban zvižduk smrti. Tada nisam ni slutio da Sinišu, koji me je u tom polumraku na trenutke podsjetio na Jesenjina, – nikada više neću vidjeti.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
1 Comment
Newest
Oldest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
trackback

[…] Sinišu nisam poznavao. Kao što ga nije poznavala ni većina drugih ljudi… Pamtim tek njegov glas iz studenog 91′. Iz nekog tijesnog, polumračnog vukovarskog podruma… Dok sam ga slušao, nisam ni mogao zamisliti koliko je podrum bio tijesan… Tek godinama kasnije sam razumio da je taj prostor, zapravo, bio svečan i topao… […]