Melbourne / Australija
piše: Dragica Žanetić Malenica
Let od Pertha do Melbourne-a traje oko tri i pol sata. Treba preletjeti 2.721 kilometar. Vrijeme dolaska kazuje da će mi tijekom leta ukrasti još tri sata, pa će razlika između hrvatskog i ovdašnjeg vremena biti točno 10 sati.
Slijećemo u Melbourne, glavni grad Victorije, najmanje, ali najgušće naseljene i urbanizirane australske države.
Nekad se nazivao Batmania, a po broju stanovnika može udomiti cijelu Hrvatsku. Stanovnici su pristigli sa svih strana svijeta i tako je ovdje zastupljeno 75 nacija svih rasa i boja kože, različitih običaja, tradicije i vjeroispovijesti.
Nije mu dosta što je na Južnom oceanu već se opskrbio i s nekoliko rijeka. Tako ona najveća, Yarra River, usisava manje tokove (Moonee Ponds Creek, Merri Creek, Darebin Creek i Plenty River). Klima je umjereno oceanska, pa je ovdje hladnije nego u drugim dijelovima kontinenta.
Za steći neki opći dojam o gradu najbolja opcija je popeti se na Visitor Shuttle – crveni bus koji za 10 dolara (koliko košta dvodnevna karta) i uz popratne komentare vozi sat i pol po ruti koja obuhvaća 13 ključnih gradskih lokacija.
Dok hitam prema obalama Yarre i njezinim beskrajnim promenadama zamjećujem da starije gradske četvrti nose dašak viktorijanskog i edvardijanskog stila gradnje, karakterističnima za London 19. i s početka 20. stoljeća. Prelazeći preko mostova s jedne na drugu obalu zastajem na Sandridge Bridgeu. Na staklenim plohama, od kojih je napravljena jedna njegova ograda, uklesana su imena država iz kojih su doplovili i doletjeli doseljenici, s podacima u kojim razdobljima i u kojem broju. Očekivano, naša Croatia je nezaobilazna na ovome popisu. Teško je reći koliko Hrvata danas ovdje živi, jer onima koji se tako izjašnjavaju pri popisu treba dodati i one s hrvatskim genima (kojima su oba ili jedan roditelj hrvatskog porijekla), a spominje se brojka od cca 250.000.
Međutim, ono što me ovdje ostavilo bez daha je nedvojbeno million dollar view s 88. kata Eureke. Ovaj toranj, visok 297,3 metra, pruža najviši pogled južne polutke do kojega se stiže najbržim liftom te iste polutke (za 38 sekundi evo nas do vidikovca). Neopisiv je to doživljaj gledati na ovaj velegrad očima diva ili ptice! Prostire se dolje pod našim nogama onako veličanstven kakav jest sa svojim unikatnim oblakoderima, rijekom, oceanom, zelenim oazama. Kad bih se sjetila gdje sam, na tren bi mi se oduzele noge. Ali, čarolija panoramskog pogleda toliko je hipnotizirajuća da strahu ne dopušta disati.
Toranj, kojemu po ljepoti nisam vidjela premca, izgrađen je u sjećanje na pobunu tragača zlata 1856. u kojoj ih je poginulo njih više od dvadeset. Pobunili su se, ako sam dobro razumjela, zato što su im uz masnu naplatu dozvola za rad počeli naplaćivati i porez. Stoga je zadnjih deset katova pozlaćeno 24-karatnim zlatom, a crvena uzdužna pruga preko njih simbolizira prolivenu krv. I svoj naziv duguje njima. Naime, stari grčki poklik „Eureka!“ („Našao sam!“) korišten je na zlatnim poljima Victorije, kadgod bi tragači pronašli zlatnu žilu.
Inače, toranj je uglavnom stambeni objekt u kojemu svoje zlatne snove snivaju oni s prefiksom multi… Na pročelju iznad ulaza gledam u omanji roj zlatnih, divovskih pčela koje su tu, pretpostavljam, u funkciji dekoracije. Zašto baš pčele, pitam se, i onda mi sine. Pa nije to slučajno. Čime ukrasiti zgradu s rezidencijama onih kojima u životu teče – „med i mlijeko.“ Pa neće im valjda krave okačiti na pročelje?!
Nisam mogla napustiti Melbourne, a da ne vidim Cook’s Cottage, roditeljsku kućicu Jamesa Cooka smještenu u džinovskom parku naziva Fitzroy Gardens. Ne bi ta brvnara meni bila tako napeta da nisam čula podatak kako su je 1934. uvezli u dijelovima iz engleske grofovije Yorkshire, i ovdje ju iznova posložili. Čini se da Cook u njoj nikada nije živio, ali je dolazio u posjet svojoj obitelji. U kućici su sačuvani neki predmeti iz 18. stoljeća, a iza nje u vrtu zasađeno je povrće, kako bi se simulirao život na imanju. U dvorištu je kip slavnoga moreplovca, a u drugom dijelu kuće je i omanji muzej s podacima o njegovu životu, putovanjima i otkrićima.
Inače, nije Australcima ovo prva kućica koju su uvezli, učinili su to i stoljeće prije. Tako su 1840. prenijeli i rezidenciju guvernera države Victorije izravno iz Engleske i ovdje je ponovno sagradili, kamen po kamen (danas je pod nazivom La Trobes Cottage također otvorena za posjetitelje). Sklonost preseljavanju kuća može se donekle opravdati nedostatkom vlastite povijesti i tradicije.
Malo poviše kuće slavnog pomorca još je jedna od omiljenih turističkih točaka – Konzervatorij cvijeća, sagrađen u klasičnom španjolskom misionarskom stilu. Otvoren još davne 1930., gotovo 90 godina oduševljava ljubitelje cvijeća. U ovome centru hortikulturne izvrsnosti cvjetno okruženje se mijenja pet puta godišnje, ovisno o sezoni pojedinih vrsta. Meni su dobrodošlicu poželjele hortenzije i fuksija koje cvatu od studenoga do veljače;
Melbourne ima više ulica s istim nazivom, različitih po dužini i širini (Bourke Street i Little Bourke Street; Collins Street i Little Collins Street; Lonsdale Street i Little Lonsdale Street…). Geodet i urbanista Robert Hoddle je 1837. osmislio Hoddle Grid, sustav ulica na kojemu se temelji Melbourne. Hoddle je centar osmislio kao pravokutnik s mrežom ulica i predlagao je da svaka bude široka 30 metara, s čime se Richard Bourke, tadašnji guverner države Novi Južni Wales, koji ga je angažirao, tek djelomično složio tako da samo najduže budu toliko široke.
Velebni Melbourne je svoj naziv dobio po tadašnjem britanskom premijeru Lordu Melbourneu, a krstio ga je spomenuti R. Bourke, koji je odobrio nastanak novog naselje na rijeci Yarra. Njemu, pak, u čast nazvana je Bourke Street. Ali, pobrinuo se Bourke da ima i svoj grad, a njegov brončani kip ispred Državne knjižnice u Sydneyu bio je prvi javni spomenik ikada podignut u Australiji (1842.)
Ovdje stanovnici više žive u stambenim zgradama nego u Perthu. Svaka zgrada ima neki osobni pečat, arhitektonski detalj, boju ili instalaciju koja je čini drukčijom od drugih. Ovaj elegantni, zanimljivi i lijepi grad čini mi se nekako najeuropskijim, baš po mjeri nas koji obitavamo gore iznad