MALI JEZIČNI SAVJETI
Časopis Jezik
Riječi prisutan, prisutnost i nazočan, nazočnost imaju svoje parnjake suprotnoga značenja – odsutan, odsutnost i nenazočan, nenazočnost. Sva su četiri oblika pravilna i normativno dopuštena, a nepravilnim se oblikom smatra riječ odsustvo koja tvorbeno nije sukladna hrvatskomu jeziku, pa ju norma ne dopušta. Valjani je oblik – odsutnost.
Uz oblike nenazočan, nenazočnost pojavljuje se i oblik izočan, pripadajući istoj porodici riječi kojoj pripadaju i nenazočan, nenazočnost. Upotreba im je istoznačna, značenjski je svejedno hoćemo li reći da tko nije nazočan, da je nenazočan ili da je izočan.
Iako izočan nije novotvorenica suvremenoga doba, nego je oživljenica, ipak je iz starijih jezičnih razdoblja potvrda vrlo malo. To može značiti dvoje – ili je rijetko upotrebljavan ili nije zabilježen. Od starijih potvrda zamo samo za dvije – jedna je iz dubrovačkoga lista Srđ iz 1904.: „Knez zapovjedi državnome tajniku da proziva vlastelu po imenu i da zabilježi izočne”; druga je iz Tabakova prijevoda Cervantesovih priča: „Pozva izočne i raspršene članove bratstva.”
Danas bi se potvrda za upotrebu izočnoga pronašlo, svakako više nego dvije. Zabilježen je u suvremenoj normativnoj literaturi. Međutim, još se uvijek se ne može govoriti o širokoj i općeprihvaćenoj upotrebi toga pridjeva.
Razlog može biti i u tom što je upotreba odgovarajuće istoznačnice odsutan posve uobičajena, a upotreba nenazočnoga danas više nije ni neobična ni rijetka – govornici očito nemaju potrebe za trećom riječju istoga značenja. Norma dopušta ravnopravnu upotrebu svih triju pridjeva – odsutan, nenazočan, izočan – pa je upotreba svakoga od njih pitanje našega osobnoga izbora.
Bez obzira na običnost ili neobičnost pojedine valjane naše riječi, upotrebu joj ne treba ograničavati, ali ni prisilno proširivati. Govornici će sami odlučiti o njezinoj životnosti, a tako je i s izočnim.
Savjet napisala: Sanda Ham