ŽIVOT U SLUŽBI ŽIVOTA

SUSRETI
piše: Emil Cipar

U prostorijama Gradske knjižnice U Slavonskom Brodu, predstavljena je 20. rujna 2011. jedna monografija. Pripremio ju je svećenik Marko Bubalo, a na tu knjigu se čekalo izuzetno dugo.
O knjizi neću puno. Knjiga kao knjiga, nešto između monografije, biografije, sjećanja…

Ali zato puno više o junaku knjige. Namjerno koristim izraz junak, riječ koja je odavno izgubila pravi značaj, pa se junakom proglašavaju olimpijski pobjednici, nogometaši, rekorderi u brzom hodanju… Zvijezde koje su zasjale na trenutak, ugasile se i pale u zaborav.

Junak o kojemu je riječ je velečasni Marko Majstorović dugogodišnji župnik župe Svetoga Duha u Slavonskom Brodu. Njegova zvijezda i dalje sja i unosi svjetla svugdje gdje je život prekrila tama lagodnog življenja i otuđenosti od Boga.

U doba industrijalizacije u blizini giganta „Đuro Đaković“ u Slavonskom Brodu, nastalo je radničko naselje Mali Pariz, a uskoro slijede Kolonija i Livada. Postojala su ta naselja i prije, ali su u tim godinama naglo porasla. Ogromna župa sa velikim socijalnim nabojem trebala je sposobnog dušobrižnika i u osobi Marka Majstorovića dobila njaboljeg.

Kako je na promociji pravilno istaknula sestra Lidija Vuksanović: I svatko se od nas može sjetiti ponekog područja njegovog zalaganja i svatko od nas, listajući ovu knjigu, može reći nisam znao da je i ovo radio.

Tako i ja „odvijam svoj film“. Jedan susret s Markom bio je jedne siječanjske večeri, davne 1992. Boravio sam u Brodu sa grupom njemačkih novinara. U hotelu „Brod“ prišao nam je Marko i ja sam ga upoznao sa kolegama i jedinom kolegicom među nama. Moram reći da kolege nisu došle u Brod zbog Marka, nego su htjeli napraviti sliku o jednom hrvatskom gradu u ratu, razgovarati sa europskim promatračima, američkim oficirima, ljudima iz kriznog štaba…

Međutim …glavni junak njihovih reportaža bio je upravo Marko Majstorović. Svidjelo se kolegama kako Marko nekonvencionalno rješava socijalne i humanitarne probleme. Jedini zakon kojega je poštivao bilo je Evanđelje i ljubav prema čovjeku, prema životu.

Da ne razvodnim priču …ograničit ću se na samo jedan dokaz Markovog čovjekoljublja, koji u knjizi nije spomenut. Ne znam razlog zbog čega to nije učinjeno, ali slutim…

Sa velikom sigurnošću mogu tvrditi da danas nekoliko stotina ljudi u dobi od sedam do četrdesetsedam godina, koji su rođeni u župi Svetoga Duha u Slavonskom Brodu, mogu svoj život zahvaliti upravo Marku. O tome sam ja razmišljao za vrijeme promocije. Znao sam da je pomagao roditeljima kako bi se odlučili za život nerođenog djeteta, ali nisam imao konkretne dokaze.

Dadoh se u potragu za „Markovom djecom“ i prije nego što sam očekivao nađoh kompetentnog sugovornika:

-Rođen sam 1969. i oženio sam se vrlo rano, na samom početku studija strojarstva. Zaručnica je zatrudnjela i oženismo se. Prekinuo sam studij strojarstva i zaposlio se u Đuri Đakoviću. No tada je izbio rat i ja sam kao dragovoljac uzeo pušku u ruke. Kada sam se vratio iz rata, mojega radnog mjesta nije više bilo. Tvornica je privatizirana i ja se nađoh na ulici. Dane sam provodio uglavnom u kafiću pored kladionice …izgledi za budućnost nikakvi.
Jednoga dana žena mi reće da je opet trudna. Bez puno razmišljanja odlučismo se na prekid trudnoće, jer mislili smo …u ovakvim prilikama donijeti dijete na svijet bilo bi krajnje neodgovorno. Sa svojim roditeljima sam bio nekako prekinuo kontakt, iako stanuju u blizini. Bilo me je nekako stid. Nisam završio fakultet, nemam posla, žena opet trudna…
Ipak odlučih se razgovarati s njima i posjetim ih. Bilo je ljeto, sjedili su pod lozom ispred ljetne kuhinje.
-Šta te muči sine? …upita me majka, prije nego što sam uspio prozboriti i jednu riječ.
Ispričam im sve što mi je ležalo na srcu. Rekoh i da smo odlučili prekinuti trudnoću.
Majka pogleda u oca, pa u mene, priđe mi i položi mi ruku na rame.
-Gadno je sve to sine što proživljavaš, ali jesi li razgovarao sa popom Markom?
-Ma neće mi on naći posao i neće on završiti fakultet za mene …rekoh.
-Ipak razgovarajte s njim ti i snaha …preklinjem te! Čuda on može napraviti sine!
-Ma ni sam Bog ne može napraviti čuda mama! Posla nema, nema nade, nema života…
Majka opet pogleda oca, ovaj pogleda negdje u stranu, a majka nastavi:
-Da nije bilo popa Marka ne bi bilo ni tebe sine!
Pogledah majku zbunjeno.

-Kad sam ostala trudna s tobom otac je bio boležljiv. Posla ni tada nije bilo kao prije, a već smo imali troje djece. I mi smo pomišljali na prekid trudnoće, bilo već sve dogovoreno…
Pop Marko je to odnekud doznao. Došao je poslije večernje mise i razgovarao s nama, ohrabrio nas, obećao pomoć.
-Rodila sam te i bila presretna. Marko se brinuo, pomagao, dobivali smo od njega pelena, odjeće, hrane i novaca. Bili smo presretni da smo te rodili…

-Već nakon tih riječi znao sam da ćemo se žena i ja boriti za naše nerođeno dijete. Nisam otišao kod Marka …bilo me je stid. Počeo sam raditi sve poslove koji su se nudili, pa makar bilo na dan-dva. Noću sam visio na računalu kojega su mi poklonili rdoitelji, a ja sam znao da su ga dobili od popa Marka, ali nisam postavljao pitanja. Završio sam neke tečajeve i polako postao stručnjak u informatici. Samo da ti završim priču …završio sam i fakultet. Puno sam naučio, ali najvažniju lekciju sam dobio od popa Marka: Život je najveća vrijednost. To mi dnevno dokazuje pogled na našu šestnaestgodišnju kćer Nikolinu. Prava cura je to već!

I stvarno …mislim si nakon razgovora sa ovim svjedokom Markove ljubavi prema životu …tamo gdje je bio Marko bio je i život. On ga je stvarao, rađao, inspirirao…
Oživjeo je i neiskorišteno zemljište između Brze ceste i kanala. Stotinjak metara široki pojas stajao je godinama neiskorišten i zarastao korovom dok ga Marko nije otkrio. Podijelio je zemlju izbjeglicama iz Bosne, osigurao im nužne alate i pribor, a oni su tu napravili korisne vrtove i sami uzgajali povrće.

-Velečasni, pa nije to Vaša zemlja …ne možete ju tek tako dijeliti. Pripada gradu ili državi …rekoh mu jednom prilikom.

-Zemlja je samo Božja prijatelju moj. A Bog ju je dao svojoj djeci. Sve je tu po Bogu legalno i zakonito.

Bio je opet u pravu, kao što je bio uvjek u pravu, pa i kad je kršio zakone napravljene od čovjeka, zbog kojih neki misle da njegov značaj mogu danas omalovažiti. Bio je uvijek u službi života. Čak i sada kada ga više nema među nama, život kojega je on stvorio živi i dalje. U mom sugovorniku, u stotinama sličnih, u bezbroj ideja kod su na njegov nekonvencionalan način oživjele.

-Ja učim ljude živjeti. To svatko misli da zna, ali samo život ispunjen Bogom je pravi život.  Život ispunjen Bogom cvjeta, buja, raste, donosi plodove…

Takav je bio Pop na biciklu kako su ga isto nazivali. Takvi ljudi se ne rađaju često, ali ipak Bog nam tu i tamo pošalje nekoga ko će nam pokazati pravi put. Za sada nam je dovoljna uspomena na velikog Božjeg slugu velečasnog Marka Majstorovića.