Sjećanje na dvojicu predivnih ljudi: Drago Oršić i Emil Cipar. Počivali u miru Božjem!
SUSRETI …objavljeno 12.10.2011.
piše: Emil Cipar
Pa dobro nije baš punih pola stoljeća …koja godina još fali …točnije tri, ali između ova dva susreta dogodilo se puno toga, puno velikih i malih promjena.
Točno u minutu u zakazano vrijeme na korzu u Slavonskom Brodu. Točan kao švicarski sat …bio je Drago uvijek. A Drago je u stvari Drago Oršić moj školski prijatelj iz tehničke škole.
Od našeg zadnjeg susreta prošle su 43 godine. Razišli smo se tada ne nadajući se da će nas životne sudbine rastaviti na dugo vrijeme. Predugo …kako se iskazalo u današnjem razgovoru.
Gornja slika je bila povod našem prvom kontaktu. Na slici smo Drago i ja prilikom saniranja posljedica potresa u Slavonskom Brodu.
Sliku mi je poslao Drago prošle godine i ja sam u članku „Slike mog života“ tada napisao:
Slika mi na desktopu i ja se sjećam detalja i situacije u kojima je nastala.
Točno na moj rođendan 13. travnja 1964. tresla se zemlja u Slavonskom Brodu. Potres je nanijeo velike štete …srušio, ili trajno oštetio brojne kuće u okolnim selima.
Učenici srednjih škola pomagali su uklanjanju ruševina. Kod jedne takve akcije posjetio nas je i Josip Broz Tito tadašnji predsjednik Jugoslavije i razgovarao sa nama.
U svojem životu sam se tri puta susreo sa Titom. I bez obzira što se o njemu sada misli, ja se tih susreta uvijek rado sjećam.
Tito je tada rekao otprilike …da je Slavonski Brod zadesila velika nesreća, ali da će omladina i ine snage društva učiniti sve da se posljedice ublaže.
I omladina se svojski trudila. Već toga ljeta organizirana je Savezna omladinska akcija BROD 64, a u njoj smo sudjelovali Drago i ja.
Bila je to Brodska brigada. Osim nas bile su tu još Karlovačka, Novosadska…
I učinili smo puno. Tada mi se to činilo normalnim da omladina pomaže kod elementarnih nepogoda.
Stanovništvo nas je rado zvalo u pomoć i častilo nas koliko su tadašnje prilike dopuštale.
A mi smo nekako odrasli za to vrijeme. Bar sam se ja tako osjećao.
I akcija je bila stvarno dobrovoljna. Sjećam se razočaranih lica prijatelja, koji nisu prošli liječničku komisiju.
Ovo pišem samo da bi relativirao parole kao …mračni socijalizam …komunistički mrak i slično.
Otada komuniciramo redovno, upoznajemo se ponovo i otkrivamo da Drago izvrsno zapaža i piše.
– Pa daj napiši nešto za „Hrvatski glas Berlin“!
I tako nastaše „Dragine priče“ na našim stranicama. I nove su u pripremi.
Ali danas se sastajemo nakon toliko godina da bi jedan drugome ispričali svoju priču. Priče koje samo nas dva razumijemo, jer su sudionici i događaji u njoj samo nama poznati i zanimljivi.
Konstatiramo „sitne“ promjene u izgledu i dogovaramo se oko izbora kafića u kojemu ćemo razgovarati.
Prije svega ne želimo propustiti napraviti sliku susreta. Drago i Emil ponovo u akciji. Na slici od prije pola stoljeća zajednički smo nosili kamen, ali sada se zadovoljavamo praznom kutijom od banana. Ne treba pretjerivati. Slika nas antikvar knjiga koji ima štand na korzu.
-Pa pričaj Drago!
Sjedimo u jednom kafiću na korzu. Lijepo jesensko poslijepodne.
-Ma znaš i sam kako je bilo. Plaća u „Đuri“ (Tvornica Đuro Đaković) …nikakva. Žena mi je medicinska sestra, pa je dobila ugovor od Sveučilišne klinike u Frankfurtu. Bilo je to 1972. Za njom došao i ja, ali bez papira. Znao sam već tada relativno dobro njemački, uspio sam naći posao i vratio sam se kući srediti papire. Znaš ti ove naše ovdje …bilo svakako, ali napravio sam papire i počeo raditi u Njemačkoj. I onda ono …drugo, bolje radno mjesto u klinici gdje je radila žena. Djeca …dvije kćeri živjela u Beravcima, išla u školu. Mi smo stalno mislili na povratak, napravili kuću i tako…
Sredinom 80-tih razboli se žena. Vratimo se …ali nekako …nije išlo kako sam mislio. Od očekivane mirovine za moju ženu nije bilo ništa i ona se morala vratiti u Njemačku. Ja sam bio već poništio papire, ali što ćeš…
Negdje 1986. primjetim ja …u Hrvatskoj smrdi na rat. Dovedemo djecu u Frankfurt, srećom snađoše se na brzinu i završe škole.
-I što sad Drago …vrijeme za povratak!?
-A još ne! Kćeri su se udale, imaju djecu …moramo im pomoći, paziti na unuke. Jedna kćer je u Frankfurtu, a druga u Bergkirchenu kod Münchena …preselila nedavno. Muž joj je inženjer fizike, pa otišao zbog posla. Kupili tamo kuću, pa ja malo pomažem oko renoviranja.
Slažemo se da je naša, prva generacija nekako izgubljena. Ne zna točno kamo pripada. Ali zato je druga generacija sastavni dio njemačkog društva i svjesna je toga. Nama ostaje samo da se osvrnemo unazad, zajedno popričamo o stvarima koje samo mi razumijemo, da se slikamo sa praznom kartonskom kutijom i da svoje doživljaje, gledanja, mišljenja… zapišemo. Jer tko to može bolje od nas koji smo to sve skupa proživjeli.
Nije to naše pisanje neka filozofija, ili umjetnost. To su svjedočanstva jedne izgubljene generacije, koja je bila potrebna da bi druga generacija našla svoje mjesto u suvremenom njemačkom društvu. Moglo bi se ipak reći …nije bilo uzalud!
E moj Emile
Čini mi se da će.. uz sve nas aktivne dobrovoljce..a vidim da nam se priključuju i novi..Hrvatski Glas Berlina.. uskoro postati jedna interesantna knjiga.
Lijepo je nekad bilo za razliku od danas.. vidjeti takove omladinske akcije..dok danas često mladi..ne žele pomoći ni vlastitim roditeljima..dedu..ni baki..ono na jednostavnije..nacijepati im drva..ili naložiti vatru..ako ćemo tako s takovim postupkom ni ne znaju.
Što se tiče samih kolektivnih akcija..nekada su to u Njemačkoj radile.. građanske inicijative..danas i u njoj toga sve manje ima..ali u Hrvatskoj bi i te kako dobro došle i trebale.