SUSRETI
piše: Emil Cipar
Vozim uskom cestom prema Bršadinu. Davno je bilo da sam bio u ovom dijelu Hrvatske.
Približavam se Vukovaru …gradu čije sam ime bezbroj puta čuo, izgovorio, pročitao…
I uvjek je spominjanje imena Vukovar budilo bezbrojne asocijacije, sjećanja, emocije…
Skoro 19 godina je prošlo od jednoga susreta sa grofom Jakobom Eltzom u Bonnu.
-Ja sam Srijemac …čistokrvni Srijemac …reče mi prilikom rukovanja …odstranjujući na taj način sve moje dileme kako i na kojem jeziku ga osloviti …njemačkom ili hrvatskom. Upravo je ponovo postao vlasnikom dvorca u Vukovaru, koji im je 1945. bio nacionaliziran, a koji je sagradila njegova obitelj.
-Nemam pojma što će biti sa imanjem, ali planova imam. Samo da taj rat završi. Taj kraj je pravi biser …dobra zemlja …dobri ljudi …dobra infrastruktura. Moja obitelj i ja rado ćemo se uključiti u obnovu. Ja osobno …angažirat ću se preko granica mojih mogućnosti, a i moja djeca jako su vezana za Srijem …iako su u Njemačkoj rođeni i odrasli.
Ponovni slučajni susret sa grofom Eltzom u zagrebačkom hotelu „Panorama“ u siječnju 1992. Vukovar je u međuvremenu pao, a građani Vukovara rasuti po cijeloj Hrvatskoj. Jedan dio njih u hotelu „Panorama“.
-Moja obitelj je u Srijemu preko 800 godina. Ja sam pripadnik 32.generacije Eltzovih. Bilo je na tome području bezbroj ratova do sada i svi su se kad-tad završili i ljudi su nastavili živjeti i raditi dalje. Tako će biti i ovaj puta. Vjerujem u Vukovar i vjerujem u ove ljude. Samo da rat završi!
Rat je završio
Kako izgleda život u Vukovaru sada? To ću uskoro vidjeti.
Cesta preko Bršadina zatvorena za promet. Brojna upozorenja na minska polja ne djeluju baš optimistički. Prostor na domak grada krije još bezbrojne opasnosti.
Vozim kroz Marince, koji su dugo vrijeme bili crta razgraničenja. Obnovljena je crkva, a toranj joj neprimjereno visok …upada u oči i narušava naziv, koji je Vukovar nekada imao …barokna oaza u Srijemu.
Odlučih prvo posjetiti Borovo Naselje. Tragovi rata posvuda vidljivi. Obnovljeno i razrušeno jedno do drugog.
Opet sjećanja. Ovaj puta na Rovinj i ljetovanja u kampu Valdaliso 90-tih godina. U blizini kampa bilo je jedno slovensko naselje bungalova. Zbog neriješenih imovinskih pitanja naselje je bilo prazno, pa su u njemu su bili smješteni prognanici iz Vukovara. Svi su oni uglavnom bili iz iz Borova Naselja.
Poznavao sam puno njih. Hoću li sada sresti nekoga? Možda tetu Vesnu, koja je u kampu prodavala krafne?!
Upravi kampa se to nije sviđalo, pa nije smjela s košarom ulaziti na glavni ulaz. Išla je uz ogradu kampa i na jednom mjestu je dodala košaru mojemu sinu preko ograde. Sa njegovih dva metra visine to nije bio problem.
Teta Vesna je tada ušla u kamp i kod našeg šatora preuzela košaru. Njen sadržaj je začas rasprodala, jer krofne su bile izvrsne.
Ili možda sretnem Egona. On je skupljao bakar. Vadio je namotaje iz starih elektromotora. Bio je stručnjak za popravke svih vrsta.
Svi su oni govorili …samo da rat završi!
Ništa od one bivše živosti na ulicama Borovo Naselja. Ovo naselje je uglavnom nastalo u doba socijalizma i prije rata je bilo bez ikakvog šarma …sušta suprotnost baroknom izgledu jezgre Vukovara.
Obnavlja se puno, ali je još puno za obnoviti. Iz ruševina mora nastati novi život sa novim izvorima zarade. Staro je otišlo u nepovrat.
A ljudi?
U Domu učenika Vukovar upoznajem ih nekoliko. Svi oni imaju burnu prošlost iza sebe, ali o njoj ne pričamo. Fasciniram sam njihovim optimizmom, njihovom vjerom u bolje dane.
I hoćeš nećeš moram se sjetiti kako je …u međuvremenu preminuli Jakob grof Eltz od Vukovara rekao tada u hotelu „Panorama“ …vjerujem u Vukovar i vjerujem u ove ljude.
-Važno je mladima omogućiti solidno školovanje …zaboraviti ono što nas dijeli i shvatiti da nam je moguća samo zajednička budućnost …kaže Želimir Hincak upravitelj Doma učenika. I važno je da nas svijet ne zaboravi.
A svijet i Hrvatska polako zaboravljaju Vukovar, zaboravljaju njegove hrabre branitelje.
Normalno je to da stvari prekrije zaborav. Vrijeme odmiče i treba se okrenuti boljoj budućnosti.
Poslijepodne idem u Vukovar. I ovdje sjećanja na rat na svakom koraku. Svijetle i moderne fasade banaka, pored ruševina neobnovljenih zgrada.
Dvorac obitelji Eltz se obnavlja. Na obali ogroman spomenik žrtvama Domovinskog rata. I kao da smo se tim spomenikom odužili palim braniteljima i civilnim žrtvama dopuštamo da nas život nosi dalje. Pitanje je …kamo dalje? Ljepša i bolja budućnost bez obnovljenog Vukovara mi je nezamisliva. U ovaj grad se mora vratiti život!
Iz razmišljanja me trgne zov …čika Emile, čika Emile!
Mlađi par prilazi mi …mladić je raširio ruke za pozdravni zagrljaj, a ja ga ne prepoznajem.
-Ja sam Željko čika Emile. Željko iz Rovinja!
Tek sada prepoznajem Željka. Za vrijeme naših ljetovanja družio se sa Krešom …mojim sinom.
-I mama je tu, a ovo je Ana …moja žena. Jeli se Krešo oženio?
Nešto kasnije sjedimo svi u obližnjem kafiću. Željko, njegova žena i majka sa drugim mužem. Željkov otac nestao je u ratu.
Željko radi u Osijeku, stanuje sa ženom u Vinkovcima, a želja mu je živjeti i raditi u Vukovaru u kojemu je rođen i kojemu je proveo prvu trećinu života.
Željkova majka živi s novim mužem u obnovljenom stanu u Borovu Naselju. Pozivaju me u posjetu. Od nje doznajem da je teta Vesna umrla u Rovinju, a djeca su joj u Americi. Puno je Vukovaraca ostalo u Rovinju, ali dolaze često.
Nekako život oklijeva s ulaskom u Vukovar. Obnovljene banke i trgovine nisu neka garancija boljoj budućnosti. Previše je je miniranih područja na ulasku u grad, premalo industrije, a o poljoprivredi da ne govorim.
Kasno poslijepodne krećem kući.
Nad Vukovarom se spustio mrak.
Subscribe
0 Comments