Nek se pamti i spominja
piše: Željko Mužević
-Što je mali? Dugo te nije bilo.
-Trebam te. I nisam, Mata, više mali. Ali još uvijek nemam toliko godina koliko si imao ti kada si se odlučio na bjelosvjetske skitnje.
-E, da. Bila su vraški dobra vremena. Nego, čujem da hoćeš nešto pisati. Pa, piši.
-Jebiga, Mata, da bih sve opisao trebalo bi mi barem desetak dugih, dugih postova.
-Piši što hoćeš. ‘
– O Amazoni?
– E, tu mi je bilo vraški gusto. Pravi zeleni pakao. Kada me je susret s pumom, od koje sam skoro napunio gaće, odvojio od ekspedicije švicarskih liječnika, mislio sam da iz toga pakla živ neću izaći. Na sreću sam mnom je ostao vodič Oderin pa smo se kako tako snalazili u tom nepreglednom zelenilu punom otrovnih zmija i divljih životinja. Jesil’ se kada susreo s anakondom? Ma nisi je ni vidio uživo. E, Podvinjac moj to je vrijeme kada možeš kenjuckat čavle, a da i ne osjetiš. Da je blizu nagovijesti ti veliki smrad, pa pucketanje grana. A ti se ukipiš, postaneš flis papir. Moj vodič ubacuje metak u cijev, ja uključujem kameru, a zmijurina gmiže prema rijeci. Duga je između osam i deset metara i debela oko 30 centimetara. Traži vidru, majmuna ili sličan obrok koji će ju smiriti tjedan dana. Ne nalazi ništa, zaranja u rijeku i nestaje. Tada te oblije ledeni znoj. Obrišeš i nastaviš dalje. Paziš na grane jer sa njih vise zmije. Rijeka je, pa ih ima više nego u dubini šume. A mi se nadamo da će nas rijeka dovesti do nekog sela, do ljudi. Da ti pričam o susretima sa zmijama, letećim gmazovima, ili „letećim vampirima“. To su ti životinjice, duge 15-ak cm, a mi ih znamo kao šišmiše. Samo što su ovi naši pravi kućni ljubimci spram onih amazonskih. Ti te napadnu kada si najumorniji, kada spavaš. Ugriz i ne osjetiš, a oni sišu krv. Ujutro se probudiš umoran, a razloga ne znaš. I da ne duljim, tako smo hraneći se biljkama i zmijama, skoro uletjeli u „ljubavno gnijezdo“ četiri anakonde.
– Zmijski grupnjak?
– Tako nešto, ali nimalo lijepo za gledanje, a još manje za sudjelovanje. Hrpa ljigavog mesa, što se kovitla u mutnoj riječnoj vodi. Tek, tu i tamo izdignuta glava s palacajućim jezikom pokaže ti o kakvim se stvorovima radi. I tako potucajući se tjedan dana kroz prašumu, kada sam već mislio da nećemo živi izići, nas dvojica smo skoro polumrtvi stigli do nekog sela iz kojeg su obavijestili brazilsku policiju koja nas je vratila nazad u civilizaciju.
– Mata, ti samo o zmijama, gušterima…A žene?
Što žene?
-Ma daj, a ona noć nedaleko Manaunasa?
-Vidi ti žutokljunca. On bi o ženama.
. Mata, ti si zaboravio. Ja sam skoro star kada si ti dao otkaz u brodskoj Elektri.
– Stvarno, e što godine prolaze, a djeca rastu. E, ako je tako, onda može. Otišao ja u jedno selo 25 km od Manaunasa napraviti neke fotke. Onako, kroz granje dolazim do sela kad tamo neka žena vješa rublje. Na sebi ima samo pregaču, a čokoladasto tijelo na suncu se bljeska. Grudi napete, a ona vješa li vješa. Trgnula se kada me je vidjela i brže bolje omota grudi nekom maramom. Kada sam ja progovorio na svom španjolskom žena prasnu u smijeh i povede me u selo. Imala je oko 40 godina, udovica, al’ vraški dobrodržeća. – Bože, ne uvedi me u napast-molio sam se dok sam hodao za njom gledajući kako njiše bokovima ispod one lagane marame. Stigli smo ubrzo do sela, kad tamo same žene! -E, Boga mu, ovo neće dobro završit – mislim ja. Sve same žene, kažem ti. Muški otišli u lov. Vratili su se sutradan, a ja sam moro prenoćit sam s toliko žena.
-I?
-Što „i“? Da ti ne bi slike podastro, gulanferu jedan.
-Dobro, dobro, ne ljuti se. Pričaj dalje.
-Rekao si kratko, a već si prekardašio, a ja ni zgode iz Amazonije nisam ispričao. Ako baš ‘oćeš, zaviri u moje rukopise, nešto sam i tebi ostavio, pa izaberi. ‘Oćeš li nešto iz prašuma Azije, Afrike i Južne Amerike. Ili s Papue gdje sam živio s „Ptičijim ljudima“ i gledao kako su kanibali uhvatili jednu djevojku iz susjednog plenema, izvadili joj srce i pojeli. E, znaš li koja je afrička zemlja najzelenija. Naravno da ne znaš. Kenija! Raj za oči. Ondje sam se susreo s pripadnicima plemena Masai koji nisu dopuštali fotografiranje. Dosjetio sam se i iz šatora izvukao neku knjigu s obiljem fotografija o Africi, a među njima su bile i fotke raznih plemena pa i njihovog. Tako su se zadubili u razgledavanje knjige da nisu ni primijetili da ih slikam. Tek kada bi sijevnula bljeskalica oni bi pogledavali u nebo misleći da sijeva. Što se smiješ, nije vic o Bosancima već zbilja o Masaima. To su ponosni, visoki ljudi, a legende kažu da su im prapreci bili vojnici rimskih legija koje su ondje zalutale i ostale. Bilo kako bilo, uglavnom drugačiji od ostalih. A i žene su im zgodne.E, da, Na Papui sam bio s „blatnjacima“. To je jedno pleme koje blatom maže svoja tijela i uglavnom žive tako umazani blatom. No, ono što me zgrozilo je način kako svojim ženama „produljuju život“. Nakon njihove smrti, izvade im utrobu, tijelo osuše na dimu i tako mumificirane drže u svojim kolibama do smrti.
-I dalje žive u ljubavi i slozi. Jedno stalno govori, a drugo stalno šuti.
-Ajde mali ne zajebavaj. Nemam više vremena, a ti bolje vodi računa da se te moje zabilješke, materijali, fotografije objave pa nek’ narod čita i gleda. Ne mogu svi putovat.