SPOJILA NAS PRIKOLICA

piše: Josip Mayer

Novi Vinodolski/ Često puta volimo reći kako je svijet veliki ali ipak kada se ponekad sastanemo sasvim slučajno s nekim na koga ne bi niti pomislili da će se to dogoditi, spoznamo kako je svijet i malen. Bude to radostan i srdačan susret. Slično se dogodilo meni u Novom Vinodolskom sa znancima iz mojeg rodnog sela,..Rečica kraj Karlovca.

Prošlo je od toga  negdje oko tri godine. Kod kuće se uvijek ima što za pospremiti …očistiti tavan i razna druga spremišta od neprekidnog sakupljanja stvari koje često čuvamo po sistemu “možda će nekada zatrebati”. Godinama ne pomjerimo te stvari s mjesta, nikad nam i ne zatrebaju niti će nam kad više zatrebati …govori mi moje iskustvo. Naša je pak generacija od svojih roditelja naučila živjeti štedljivo. Uvijek se je živjelo u siromaštvu i neimaštini, pa se čovjek boji ukoliko i baci nešto, to će kasnije zatrebati …onda mora kupiti novo i možda to  još i skuplje platiti.

Mi se ipak odlučismo oprostiti od nekih nepotrebnih stvari, napraviti mjesta potrebnijima. Posjedovali smo veliku prikolicu …oko tri metra dužine, metar i pola širine …za osobno vozilo, prikladnu za vožnju namještaja. Često smo ju koristili za transportirati stvari, posebno nakon kupnje kuće u meni dragom gradiću, Novom Vinodolskom.

I tako …sin Robert i ja  natovorimo prikolicu te odvezemo na obližnju deponiju za smeće.
Nakon istovara se istim putem natrag vraćamo, sin vozi a ja  razgledam … bio je lijepi, sunčani dan …ljudi sjede na tarasama ugostiteljskih objekata. Spazih odjednom na tarasi restorana “Azur” …sjede dvojica i jedan od njih pokazuje  prstom na nas. E sad sin i ja nagađamo što bi to moglo biti …da nam se nije prikolica otvorila …ili nemamo svjetla …možda je guma prazna? Na to ja sinu velim ... možda im se sviđa naša prikolica?! Stvarno nismo znali o čemu se radi. Na obližnjem parkiralištu zastanemo i pregledamo sve oko prikolice. Sve je bilo u redu … ništa nismo opasnog zamijetili.  Tako smo umireni dalje nastavili vožnju još nekoliko stotina metara do kuće. Nije  prošlo niti  pola sata kad …evo ti one dvojice za nama!

Jednoga od njih sam iz viđenja poznavao …posjeduje vlastitu trgovinu željezarije i druge mješovite robe. Ponekad i sam nešto kupim kod njega. Po prezimenu je Tomić.

Drugog od njih dvojice stvarno nisam poznavao niti sam ga ikada do sad igdje sreo, a predstavio nam se također s  …Tomić! Po imenu je  Josip …pomislim …moj  imenjak. Valja napomenuti da Tomića u Novom Vinodolskom ima puno, oni su tamo većina domaći.

Ulazimo po malo uz neko piće u  razgovor, na dvorištu smo nas troje …supruga Brigita, sin Robert i ja …pitam …rado bih znao …što vas je dovelo k nama?

Josip mi na to odgovara: – Pa znate,  vidjeli  smo vašu veliku prikolicu, možda bi nam ju mogli posuditi za par dana, za dovesti nešto preostalog namještaja i nekih drugih preostalih stvari iz Njemačke, jer se odanle moramo iseliti više se ne vraćamo natrag. Vi kako vidimo imate istu registraciju,  iz istog smo mjesta u Njemačkoj  a mi smo također tu u Novome doma i ništa joj se neće dogoditi.

Pogledam suprogu i sina u oči …vidim obadva malo čudno gledaju. Vidio je to i Josip. I  sam sam kratko razmislio i odlučih  …posudiću im  prikolicu s time da je stvarno  i čuvaju.

Sin poslije napomene …mama mu malo pomogne … tata, pa kako si im mogao dati prikolicu ako ih ne poznaš?
A ja njemu odgovaram a  to sluša i supruga Brigita: –Sine moj, nikad se ne zna kad se koga treba i kada nam je nečija pomoć potrebna. Prikolici se ne može nešto strašno dogoditi, ispravna je …jedino,  ne daj Bože,  nekog prometnog udesa  …opet …nek je živa glava …i za to bi se dogovorili i našli neko ljudsko riješenje.

I tako …prođe par dana .. .nazove me Josip telefonom. Pitam onako malo iz šale: –Kaj ste već stigli iz Njemačke?
Ne, nismo …odgovara Josip …već me nešto drugo zabrinjava. Čujte Josipe,  vi ste meni posudili prikolicu ovako na brzinu, dobro se ni ne poznamo a vidio sam da ste bili malo i zabrinuti za nju…možete li vi  doći k meni da se malo porazgovaramo, da vidite gdje smo mi, da se malo više upoznamo? Odgovorim potvrdno. I tako …dođem ja kod njega na kraj Vinodolskog, u ulici Povilska stoji lijepa velika ograđena kuća a u dvorištu …lovački pas!

Mislim si ja …dragi moj, kod tebe se ne more tako iz šale doći!

Tu negdje mora biti i neko zvono …tako je i bilo premda ni to …imati zvono …nije svuda uobičajeno u Hrvatskoj već se ponegdje radije dovikuje  po imenu ili nadimku.

Pozvonim ja tu na zvono gdje piše Tomić Josip i evo stiže on …veselog i nasmijanog lica, kao da mi želi kazati …ma poznamo se mi odavno još u vrijeme domovinskog rata, čekali smo zajedno Novu godinu u Novome, točnije rečeno u hotelu Lišanj. Ma kad je to bilo?  Negdje oko 1994 godine … tko bi se tu i svih sjetio?!  I  tako …uđemo mi u razgovor …od kuda je on ..kaže da je tu domaći. Od kuda sam ja pita on mene, gdje  sam rođen? Ja mu kažem ...u Rečici kod Karlovca …a on meni na to ...što, u Rečici? Pa od tuda je i moja supruga Barica!

Stvarno …velim ja ….onda se sigurno zove Barica Grubić po djevojačkom imenu. S njezinim bratom Ivicom sam išao u osnovnu školu a u Njemačkoj smo se također jedno vrijeme družili, s njim sam tada u jednoj maloj kavani upoznao moju sadašnju suprugu. Cure su došle tamo na kavu radeći u bolnici … zvala se je Katharinenhospital …Ivica i ja sjedeli smo za jednim malim stolićem a djevojke za nešto većim …bilo ih je kao  na izboru … oko pet, čini  mi se. Ivica mi napiše na jednoj kutiji od cigareta …pozovi ih kod nas!  Ja tu kutiju gurnem iza leđa k njima na stol. Na kraju smo sjeli k njima i razgovarali. Jedna mi se  posebno sviđala,  k toj sam došao odmah nakon tri mjeseca na rođendan. Danas je to moja supruga. Od tada, idući svaki svojim životnim putom, Ivicom  i ja smo se sve manje viđavali. Josip mi u međuvremenu odgovara …da, istina je …to ti je tvoja zemljakinja. Padne mi na pamet ..s Baricom sam se nekad davno sreo na Rečičkom groblju i rekla mi je da se je udala u Novi Vinodolski. Nikada se nismo poslije uspjeli vidjeti. I mi smo tu kupili kuću …već nekoliko godina tu stanujemo …i tek nas prikolica spoji zajedno.
Josip sam sebi nije vjerovao da to može biti pa je odmah nazvao Baricu da se  uvjeri.  Naravno, ni Barica nije mogla odmah po Josipovom pričanju znati o kome se to radi. Tako mi Josip prepusti mobitel da sam progovorim par riječi s njegovom suprogom Baricom. Tako se sve i potvrdilo …da smo  obadvoje iz istog sela i da sam, s njezinim bratom Ivicom pohađao  osnovnu školu …poznavao sam i starijeg joj brata Slavka …sjećam se i njihovih roditelja …bili smo i jedni i drugi, siromašna obitelj pristojnog ponašanja i to je ono što nas i dan danas identificira i na što smo ponosni.

Danas se s Josipom Tomićem i njegovom Baricom rado sastanemo. Dvije kćerke im …Josipa i Anđela …ostale  u Njemačkoj, pripadaju visokopozicioniranim poslovnim krugovima. Rado  jedni druge počastimo te razgovaramo

zajednički o raznim doživljajima, pomognemo jedni drugima po mogućnosti kad je što potrebno.

Tko zna,  da nije bilo prikolice i naše odluke posuditi ju, kada bi se ovako spojili i kako bi ta priča izgledala?

Možemo si jedino samo svaki na svoj način zamisliti i razmisliti. Osobno mi je posebno drago da je došlo do tog kontakta i da smo mogli priskočiti u pomoć …kad im je bila potreba.