MLADI HRVATI

SOCIJALNI RAD KAO ŽIVOTNO OPREDJELJENJE

piše: Sonja Breljak

Često se danas misli i tvrdi kako su današnje mlade generacije „ušuškane“ bezbrižnim životom i  blagostanjem, neosjetljive na socijalnu problematiku. Ne zanimaju se previše za dobrotvorni rad.  Privlačnija su im dobro plaćena zanimanja koja vode ka svjetlima pozornice, TV reflektorima i drugim medijskim sredstvima koja učine poznatim, lijepim i slavnim i ono gdje istinskog  značenja nema niti koliko je u jednom satu borbe za ljudski život i pomoć ugroženima. Da li je to stvarno i generalno tako?

U primjeru Andreje Vidović, čija je obitelj s početka devedesetih godina u Berlin stigla iz ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine, upoznasmo mladu osobu osjetljivu na socijalnu problematiku.  Andrea je devetnaestogodišnjakinja. Članica je Franjevačke mladeži Hrvatske katoličke misije. Sestra blizanka joj, Matea, studira odnedavno u Düsseldorfu i orjentirana je ka pedagoškom smjeru, obrazovnom radu s djecom.  Andreja pak, mašta o drugačijem putu. I ta maštanja uskoro i ostvaruje. Putuje naime u rujnu u Afriku gdje će provesti takozvanu „dobrovoljnu socijalnu godinu“. – Uskoro na katoličkoj školi Edith Stein, završavam maturu. Usmjerena sam ka socijalnom radu. Prijavila sam se u organizaciji Deutsche Entwicklungsdienst da idem na jednu godinu u Afriku. To je takozvana „dobrovoljna socijalna godina“. Primljena sam i odlazim u Južnoafričku Republiku. Bit ću godinu dana u glavnom gradu, u Pretoriji. Radit ću i pomagati na projektu koji se bavi zbrinjavanjem i njegom djece oboljele od AIDS-a te brigom o siromašnima.  Bavit ću se i obiteljima s brojnom djecom i djecom koja su posvojena.

Odlazim put Afrike 14. rujna. Sve  formalnosti sam obavila, ostalo je još samo dobiti vizu u putovnicu. Prvo ću sudjelovati na jednom seminaru gdje će biti sa mnom i svi drugi koji odlaze u Južnoafričku Republiku. A onda ćemo biti raspoređeni po gradovima, rekla nam je Andrea i svoju odluku ovako obrazložila. – Uvijek sam htjela raditi nešto u socijalnom  smjeru. Najprije sam mislila da će to biti u smjeru pedagogije kao što je to učinila  moja sestra. A sad sam odlučila ovako. Baviću se medicinskom njegom bolesnika. To je danas jako potrebno. Već sam radila 10 tjedana u Sveučilišnoj bolnici  Benjamin Franklin. Susretala sam već i njegovala oboljele od AIDS-a i  malarije. Želim se bliže upoznati sa zemljama i područjima gdje je stanje i teže. Poslije,  po povratku iz Afrike želim ovdje i moje prijatelje u Frami senzibilizirati za tu temu. Želim im reći da to nije mala stvar. I da bolest i siromaštvo nisu samo u Africi, toga ima svugdje u svijetu i svugdje je potrebna njega i pomoć. Željala bih poslije studirati u Freiburgu i tim, socijalnim radom se baviti u životu. Želim raditi na projektima kojima se poboljšava standard i  zdravstveni uvjeti života tamo gdje je to potreebno, rekla nam je Andrea Vidović, devetnaestogodišnjakinja koja će uskoro svjetla Berlina zamijeniti svakodnevnom njegom teško oboljele djece u Pretoriji u sklopu dobrovoljne  socijalne godine.

Projekti dobrovoljne socijalne godine, razvijaju se u Njemačkoj od 1962. godine. Mogu trajati od 6 do 18 mjeseci a namijenjeni su mladeži do 27 godine života. Projekti imaju za cilj pedagošku i osobnu orjentaciju mladih. Moguća je njihova provedba u Njemačkoj i u inozemstvu. Isto tako su, tijekom vremena, i oblasti u kojima se provodi dobrovoljna socijalna godina,  postale šire i obimnije, pa je tako moguće njeno ostvarenje u oblasti zdravstva, kulture, sporta, zaštite spomenika, ekologije. Postoji više organizacija koje su nositelji organiziranja dobrovoljne socijalne godine. Važno je i reći da je onima koji se, poput Andreje Vidović, odluče na ovakav korak, tijekom trajanja dobrovoljne  socijalne godine, obezbijeđeno socijalno i zdravstveno osiguranje, sredstva za put i boravak te dječji doplatak  što mladima omogućava da se tu godinu dana posvete prikupljanju životnih iskustava i iskustava u profesiji koja ih zanima te da to pomogne njihovoj  odluci o trajnoj životnoj i profesionalnoj orjentaciji.