S NOGE NA NOGU

ROKERSKI DNEVNIK
piše: Miroslav Bičanić-Toza
Lagano nogu pred nogu.
Subota. Bar tako mislim.
Prekrasan dan. Rana jesen.
Ili bablje ljeto. To nekako bolje ide uz prizor. Babe na svakom koraku.
A tko bi drugi, kad hodam oko tržnice. Čekam ženu i punicu.
Nemam živaca za kritike robe izložene na tezgama. Te paprika ti je vaka, ma’una ‘naka. Jel može jeftinije?
Jebote …il’ kupi, ili idi dalje tražit.
Nije mi ni neki doživljaj dreka prodavača na one koji gnječe svaku rajčicu ne bi li pronašli rajčicu svog života.
Uglavnom, šetam.
Vuku vreće.  Vuku cekere na kolicima.
I ja se vučem. Najero. Ko ćukac iz svatova …rekle bi babe. Znakovito.

Vreva. Užurbanost.
Gužva na kolniku.
Trube. Sviraju. Hine da nekud žure.
A kud se u ovom gradu ima žuriti. Za deset minuta prevezeš se s kraja na kraj. Od table do table.
I da ih netko ozbiljan ozbiljno upita: kuda i zašto žure, bilo bi tu krasnih odgovora.
Moram ovo …moram ono. Sve rješavaju pitanja života i smrti.
Kod frizerke, kod kume na kavu, kod kuma na rakijicu, u brdo na roštilj, dok je lijepog vremena…….

Sjetim se jednog susjeda. Prije dobrih trideset godina naletio je na red od desetak ljudi u pekari. Već tada ozbiljno čeljade, na početku pedesetih. Nikako čupavi jebivjetar.
Žurilo mu se. Pa pita čekače da ga puste preko reda.
Glasnogovornik čekajućih, visoki djedica, autoritativan, ni za riječ da bi se javio.
Samo pita: -a zašto?
Onako s visoka, naravno. I značajno podiže obrvu.
Veli ovaj moj, mrtav ‘ladan: -čeka me Moric u gostioni.

Šetuckam i dalje. Ugodno je. Ekipica ispred birca grije kičmu suncem, a utrobu pelinkovcima i konjačićima. Našankili se na fosnu nakeljenu s vanjske strane, i vise po barskim stolicama.
Razvlače teme od pecanja do teške vanjske politike.I u sve se razumiju.
Od tečaja rupije do mračnih tajni Gadafijevog režima.
I žicaju novu rundu.
I pitaju cigaretu.
-Upaljač, fala …imam. Živio stari!

Dođem do bolnice. Sad na onaj krug gledam ipak iz druge perspektive. Neki drugi ljudi. Motivi …isti.
Spram glavnog ulaza pogrebnici. Pa još jedni. Malo dalje.
To da ožalošćena obitelj ne mora tabanati i tražiti ih tko zna gdje.
A i podižu moral bolesnicima …koji ozdrave čisto iz inata.
Birtije i ovdje pune.
Burekdžinice i pečenjarnice rade punom parom. Tamane se bureci, ćevapi , kebabi, pljeskavice …prodavačica pita: –za ovdje il za ponijet…?
Uglavnom nose…
Navlače se kifle punjene i prazne.
Jebote, nitko ne peče kakve krofne na štandu oko pijace. Il poderane gaće …nešto s domaćeg terena.
A kakvi smo, savim sigurno bi poduzetnik odnio gaće na štapu. Poderane.
Možda i posrane.
Ljudi se klade. Nosaju šalabaktere u kladionicu.
Izlaze  s listićima. I nadom.
Dobro rade i kladionice i gostionice.

Provjeravam mobitel. Nije bilo poziva.
Mogu bazati dalje.
Nailazi prijatelj. Zove na kavu.
Ispričam se.
Ne razgovara mi se.
Danas samo gledam.
Jedan od onih dana. Kad mi se samo šuti.

Lik provjerava parkirane aute.
Informatički je opismenjen. Bar tako izgleda dok umno pogledava u napravu koju su mu povjerili.
Sa sjajem u očima pod brisače stavlja račune. Rijetki su ljudi koji rade posao koji vole. Kod ovog osjetim da ga vode rijetko viđena strast i predanost. U pičku materinu.
Mislim da je auto njegovih snova pauk.

Preko zebre kolona. Ne prestaju prelaziti.
Glavu dam  da neki prelaze dva tri puta uzastopno.
Samo da napakoste živčanim vozačima.

Ipak skrenem na zanimljiviji dio pijaca. Tehnička roba. Prodaju brave, kvake, i sto drugih čuda i čudesa što ih za nas pravi industrija dalekog istoka…
Ribički pribor. Igraće karte.
Baterije za satove.
Korpe.
Držala za motike i lopate.
Šteniće.
Nema čega nema.
Hobi centar. I hobi periferija.

Galama na sve strane. Cigići hvale robu.
Čarape i gaće skoro badava.
Skoro pa se ni prati ne isplate.
Dobio sam neki dan račun za vodu. Ne skoro, nego se uopće ne isplati.

Nabasam i na crkvu. Uređena i urešena. Dvorište pokošeno.
Raj na zemlji.
Pastir, koji očito loše usvaja onu božju zapovijed o umjerenosti u jelu i piću, u mantiji koja vijori oko njegove nimalo skromne ni asketizmom potkrijepljene pojave …žuri.
I usput telefonira. Pa završava razgovor.
Pa opet ubrza.
Da ne bi stado zakasnilo javiti se stvoritelju. A on poslije ispadne kriv.
Prolazi kamionet.
Fosne, nešto cigle i tačke.
Zida se dok to vrijeme dopušta.
Zvoni mobitel.
Kupljeno je sve.
Ili nije.
Znat će se kad se dođe kući i krene slaganje u špajz.
Spreman sam na to da ću biti vraćen po ono što je zaboravljeno, a da nisam suodgovoran za propuste.
Samo još da se sjetim gdje sam auto ostavio.

I da se nadam da nisam dobio ceduljicu.