ROKERSKI BOLNIČKI DNEVNIK 1

Napisao: Miroslav Bičanić-Toza
Brodsku rock-scenu od samog početka iz davnih, ranih 60-tih obilježavaju originali. Duško Svilar, Marko Kern, Lavoslav Špicer – Leo, Mirko Sečić, Krešimir-Krešo Blažević, Damir Bjelobrk-Brada… i mnogi drugi. Među njima je svoje mjesto našao i osebujni Miroslav Bičanić-Toza.

Na ovom mjestu nam Toza …na njemu svojstven način opisuje svoj susret sa bolničkom sobom. Ne želimo mu ponavljanje iskustva, ali se iskreno nadamo da će nas češće počastiti svojim originalnim zapažanjima iz nekih drugih životnih situacija.
E.C.

BOLNIČKI DNEVNIK
Jebote, di sam?

To je, naravno, prva misao svakog kad dolazi sebi …nakon sna , kome, pijanstva …bilo čega.

Pokušao sam prvo pomaknuti noge… ide…

Pa ruke… ide i to.

Osjetio bol u leđima. Znači …nisam umro.

Polako otvaram oči. Slabo svjetlo iz nekakvog hodnika, nije rajsko. Ni izdaleka.

Ni vrata koja su mi bila u vidnom polju nisu bila rajske dveri.

Kreveti …metalni.

Za vojsku prestar. Neke regrutacije zadnjih godina se ne sjećam…

U kurac, pa ja sam u bolnici, prostruji mi kroz glavu. A želuca se čuju krici… glad…

Do mene, na krevetima hrkali su moji cimeri, koje još nisam pravo upoznao , budući da su me odmah po strpavanju u krevet zbog izmjerenih solidnih količina šećera u krvi iz njega i izvukli i počeli bockati i ispititati te ovo te ono…

Boce infuzije bile su im uredno prikopčane…

Ja nisam imao tu “privilegiju”…

Pregledam ormariće …ničega za jelo…

Pregledam i svoj …za svaki slučaj. Nitko nije ništa sakrio. Koliko je sati …nisam se usudio ni pogledat.

Protegnem noge do prozora. Puk’o pogled na bolničko dvorište. Neonske svjetiljke, za čudo, sve ispravne.

Toplana preko puta je u atmosferu isporučivala svoje uobičajene dnevne količine čađi. Bolnica je spavala, čak su i najteži slučajevi snivali omamljeni kojekakvom kemijom, da skupe snage uroniti u novi dan orni za preživljavanje i odgađanje neminovnog susreta sa stvoriteljem neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga…

Nadesno od toplane …mrtvačnica. Niska zgrada.

Nimalo mistična, čak ni okićena koprenama magle.

Ni jedan od neimara nije se sjetio staviti bilo kakav citat o prolaznosti života na latinskom, niti kakvu statuetu odgovarajućeg božanstva koje sačekuje naše izmučene duše u svijetu u kom postajemo svi jednaki i sve naše brige nestaju.

Samo nekoliko debelim flomasterom (“markerom”) napisanih upozorenja onima koji baš moraju unutra poslom, preuzeti “robu” ili donijeti odjeću za posljednje putovanje. Ili onih koji i tamo moraju s nekom fasciklom kako bi ga razdužili sa ovozemljaskih spiskova…

Nešto dalje, u zgradi zaklonjenoj drvoredom , pale se svjetla na zaraznom odjelu, zbunjeni bolesnici se vjerojatno sapliću, kao i ja, tražeći papuče, osluškivali korake na hodniku…krenut će i jutarnje rutine…

Doručka ni na vidiku…

Jebemti glad, ovo već postaje zabrinjavajuće …naime moje prehrambene navike su me u dobroj mjeri ovamo i dovele …jesam ja jeo jedan put dnevno …ali to je počinjalo čim bih se probudio i trajalo do kasnih noćnih sati…

Kod normalnog svijeta hladnjak se pokvari tako da na njemu ode motor, da iscuri plin i tako …kod mene, jebote …prvo se vrata odvale…

Krče mi crijeva…

Cimeri se meškolje…

Zamišljam sendvič s tunjevinom i dosta luka i paradajza…

Jebeš moja maštanja …netko mašta o glumicama, porno-divama …ja o jebenom sendviču …a i taj nije sa kulinom…

Onda zvuk zatvaranja vrata …sestre se dakle šeću odjelom …a tu nas stvarno ima u svakakvim stanjima…

Dijele toplomjere …osmijehe …vade krv …kod mene venu tražila podugo…

Samo mi nitko ništa za jelo ne nudi …jebate, heroinske krize su nula za moje trenutno stanje …zavidim Baretu…

Zagledam cimere. Nisu mi baš u jestivom stanju.

A da pojedem prvo biće koje naiđe?

Hmmmmmmmm …jebate, slikali bi me onda i za novine …pa bi onda u zatvoru napisao i knjigu o iskustvima.

I eto novaca.

I dvije muhe jednim udarcem. Najeo se i egzistenciju riješio.

Badava.

Nikog na hodniku.

Pa legnem u krevet.

Pa probam čitati nekakav magazin.

Pa ne ide bez cvikera. Onda tražim cvikere.

Onda zadrijemam.

Čim sam malo otpustio kočnice, evo sestre ponovo. Širok osmijeh, samo fali zlatan zub.

Bocka mi prste. Mjeri šećer.

Ja se pravim muškarčina i ne tražim doručak.

San mi opet prekidaju sestrice, al nisu nešto ko one iz xxx filmova …mada oko  kreveta vrpaju i namještaju i nepokretne skinu do gola …al samo da ih properu.

Vraćam se u drijemež …i sanjam burek. Vruć. Mastan.

Navikao na žamor. Ne smetaju mi više ni pitanja sestara cimerima.

Ni njihovi odgovori u kojima potanko opisuju koliko su čega posrali, i koje kvalitete.

Odrvenio …lelujam negdje u limbu otprilike. Ni raja a ni pakla u blizini.

Na trenutak mi se učinilo da sam sebe u čujem kako hrčem. Jebemliga.

San ili java. Spavam li ili ne spavam? Ili bih bio neodlučan i po pitanju života i smrti.? Vlastite.

Na hodniku opet komešanje. Glasovi. Koraci.

Okrenem se na drugu stranu. Proškiljim. U krupnom planu cimerova guzica i igla u sestrinoj ruci. Nije mi neki prizor.

Ustanem. Odlučim prošetati hodnikom.

Čujem korake. I kotače.

Cvile.

Možda ipak nose doručak.

Grunem na vrata. Onako snen. Bunovan. Iskoračim.

Kad ono ….ispred mene kolica.

Al nisu sa doručkom. Ne, ne.

Limena, u obliku lijesa. Pravo iz mrtvačnice na vaš stol.

Jebiga, netko se preselio u krilo svevišnjeg. Ne dočekavši doručak.

Javila se nova dilema …saznati kako se nesretnik zvao, pa maznuti i njegov dio kad donesu klopu …njemu ionako više ništa ne znači…

Ili nastaviti, gladan i krijepostan…