ROKERSKI DNEVNIK
piše: Miroslav Bičanić-Toza
Otvorio je jedno oko.
Pa drugo.
Stopala gurnio van kroz staru perinu. Da ga netko ne daj Bože treba opisati po nogama sigurno bi bilo: Nokti orlovski. Pete ispucale. Drugih posebnih znakova nema.
Pa ih brzo uvukao.
Hladna soba.
Brrrrrrrrrrrrrrrrrrr.
Ustati ili odustati.
Stari prozori ne dihtaju.
A nisu ni boje vidjeli ima tome. Ostaci zelenog premaza su se ljuskali s crvotočne podloge.
Zavjese tu i tamo. Više tamo.
Tu, kod zgužvanog i nemirnim snom umrljanog jastuka, nisu.
Pa ga budi sunce koje se teškom mukom probija kroz musavo staklo. Naravno, napuklo. Sanirano s nešto konca i dva dugmeta.
Protrlja nos. Peruška iz perine izvirila na skroz nezgodnom mjestu.
A i nosina pozamašna.
Teško promašit.
Pogled uprt u strop.
Iz tavanice visjela je crna žica. Pe-pe-er, rekli bi majstori električari.
Crno bakelitno grlo i gola žarulja od 40 “svijeća.”
Sa zidova su ga gledali sveci, plamtjelo je srce Isusovo držano na dlanu, i još kao malog ga je podilazila jeza od te anatomske anomalije. Em na dlanu, em gori, em onaj koji ga ponosno pokazuje živ i zdrav. Nije osjetio toplinu tog plamička.
Odvagne situaciju.
Hrabro ustane.
Bosonog uskoči u odrezane cipeletine, koje su glumile papuče. Za unutra i za van. Patos na podu nije omazan godinama. Pa nema smisla praviti trošak na gluposti. Kad tu rijetko tko ulazi.
A i kad uđe, teško da se izuva.
Vani, na hodniku, “ganjku“, stalak za lavor. Ispod je smješten limeni amper. Uvijek pun vode.
Pod ganjka dijelom popločan ciglom, dijelom betoniran, poput nekog mozaika čijeg je tvorca nadahnjivalo svakodnevno ispijanje kojekakvih rakija kućne izrade.
Ovlaš se umije.
Nakvasi brkove. Zolufe.
Pa trk nazad, pred ogledalo. Tek malo nagriženo vlagom. Sa stražnje strane. Al glavne se konture naziru.
Tankim češljem u par poteza napravi dopadljivima zulufe, a brk čak zavodničkim.
Zadovoljno cokne jezikom.
Upali tranzistor.
Razlegnu se zvuci narodnog orkestra nekog tamo radija. Gudači i pevaljka rasnoga glasa kroz krčanje bugarili su neku tužbalicu dragoj mami. Malo je krčalo. Al ne strašno. Taman razgovijetno.
Nategne frizuru. S lijeve strane, preko uglavnom golog tjemena, na desnu.
Pa učvrsti orahovim uljem. Valjda je orahovo. Jestivo sigurno nije.
Mada nije sigurno da nije ponekad i jestivo nadolijevao.
Da duže traje.
Pogleda koliko je još preostalo, pa spremi bočicu u stari ormar.
Opet ode van, nakvasi se, nasapuna lice .
Pa unutra na gledanje.
Obrije sve oko zalisaka i brkova.
Namaže se Pitralonom.
Nabaci malo i iza vrata.
I ispod pazuha.
Nema da fali.
Nije mu se dalo samome piti kavu. Nije priličilo. Baka, kod koje se skrasio, vjerojatno je odmaglila u pekaru, pa zaostala na trač partiji.
Hlače, uredno ispeglane, čekale su ga na naslonu stolice. Košulja također.
Sako karirani. Ko i mini šeširić. Da se frizura ne razleti, pa da ne bi ljudi pomislili da se cijelu noć raščupavao. A nije.
Sako i šešir bili su donirani. Neki dalji tetak gastarbajter izgubio je na kilaži. Pa ispao human.
Cipele se baki nije dalo čistiti, pa su bile s druge strane vrata.
Na brzinu se upicani, pregleda tajno mjesto za čuvanje ono malo novca od plaće u ormaru, uzme dnevno dozvoljenu dozu.
Vani, udahne punim plućima. Zapali cigaretu.
Crni muški bicikl bio je parkiran ispod šupe.
Namjesti pedalu, sjeti se da mora staviti štipaljku na nogavicu s desne strane, jer lancobrana nije bilo. Netko od dripaca ga je skinuo. Čisto iz zajebancije.
Vozio je stazom do glavne ulice, jer po onom blatu i lokvama samo možeš doći u centar zasran i zašprican do kragna.
A glavnom ulicom je isto vozio stazom, jer su ga tamo plašili kamioni. I prebrzi tristaći, pezejci i stojadini. Fiće su bili u izumiranju. Vrsta koja je počela nestajati.
Pa zavrne nalijevo. Do kraja ulice.
A tamo …na kraj sela čađava me’ana, zajebavali su se.
Provuče se između nekoliko parkiranih automobila, bili su to ljudi koji su došli doktoru, jer je tu bila i ambulanta. I nogometno igralište. Sve u svemu, preteča današnjih centara za ove i one djelatnosti.
Skuži prljave cipele. Primijeni stari trik. Hrabro zagazi u baricu. Pa je izgledalo ko da je evo baš sad bio nesmotren.
Snađi se druže.
Bicikl ostavi tako da ga ima na oku. Bar neko vrijeme.
I zaključa, zlu ne trebalo. Šifru jen, dva, tri naravno nitko nije znao. Niti mogao provaliti. Prejednostavna.
Birtija je bila prazna. Skroz. Tek je sitna konobarica orlovskog nosa primakla stolicu k peći i grijala leđa.
Dimila Opatiju i čitala novine. Ili se samo pravila. Da zna čitati. Pa gledala slike. A na slikama traktori i političari metuzalemi. Jeben užitak.
Ali je ostavljala utisak.
Pozdravi i sjedne za stol. Što bliže, naravno. Poravna kockasti stolnjak, približi pepeljaru, zapali.
Naruči kavu. I mali konjačić , nula tri.
Kavu s dvije kocke šećera.
I malo obične vode.
Pa povede konverzaciju.
Na temu filma od sinoć.
Ljubavne tematike.
Sa zidova su ga gledali kalendari Hajduka, Dinama, a i Daliborka Stojšić je na jednom pokazivala dobar dio poprsja i držala neke krigle …..šireći osmjeh i optimizam….tim redom….
A on se unosio u priču.
Ona se češala po listu , pokazujući mu nogu u najlon čarapi, obraštenu gustim dlakama. Tih su godina rundave noge bile na cijeni. Doduše, i podeblje od ovih koje su mu nuđene, al jebiga …što je na ovom svijetu savršeno. Kod ove je bar bilo sisa. I solidan brk ispod nosa.
A te su, kažu, dobre u krevetu.
Dimili su sve u šesnaest.
Nitko ih nije prekidao.
Prvi jutarnji drinkeri su se već bili namirili, smirili ruke, i krenuli ubijati dan svatko na svoj način.