NOSONJA 2

ROKERSKI DNEVNIK
piše: Miroslav Bičanić-Toza
Kum je pak brisao svoju prilično prorijeđenu kosu,  gledao nas dvojicu  kako marljivo guslimo po rakiji, i  vjerojatno razmišljao o okrutnoj igri sudbine,  koja mu je ovakva dva mazgova natovarila na leđa. Ipak je,  ne želeći  izazivati  sudbinu,  i Nosonjino prokletstvo velikodušno izvadio iz kutije zgužvanu cigaretu i bacio je na stol pred nas.

-Jebo te,  ova cigara izgleda k’o da si ju dobio od Buza …mrmljao je Nosonja dok je pripaljivao,  a plamen iz upaljača sukljao kao da je u pitaju bacač plamena. Cigareta je uistinu izgledala jadno,  a  baš  takve se uvijek dalo užicati od rečenog Buza,  jer je on (pretpostavljam jedini na svijetu) običavao cigarete držati u prednjem džepu tijesnih traperica.

Bilo kako bilo, konačno smo uspjeli krenuti, a da nismo bili načisto odakle početi naš ludi provod,  niti kako će to uopće izgledati. Jara je počela popuštati, sjene su se izdužile, i život se polako počeo vraćati na ulice. Bakice su odmarale na klupčicama ispred kuća, muškarci su pušili raskopčanih košulja i zasukanih rukava,  a ženska stvorenja koja smo u masama trebali osvajati i te večeri vjerojatno su se lickala da bi bila primijećena.

Naša vesela posada, pod blagim učinkom popijenog, puna optimizma jezdila je prema zalazu sunca, sve oko nas bilo je u nijansama narančaste i crvene boje, kum Cale birao je glazbu na radiju, a to je značilo da je više vremena provodio sagnut nad prijamnikom nego što je gledao na cestu, no iz zvučnika je ipak dopirao prodoran šum tek tu i tamo prekidan ponekim suvislim tonom.

-Kume,  ajde mani se pjesme, ja sam uvijek želio umrijeti uz lijepe zvuke,  a ti ćeš nas bubnut’ u kanal dok ti to sranje zavija za popizdit’ …pokušao sam prosvjedovati, naravno, bez uspjeha.Kum je pridržavao volan, dugme radija, pušio, Nosonja je tražio nešto za čaganje (u autu,  mo’š mislit’),  i krivudavo smo nastavljali dalje.

Vrelinu je polako smjenjivala večernja sparina, velika vlaga u zraku, točno sam osjećao kako mi se molekule vodene pare lijepe za pluća, duboko sam uvlačio dimove kako bih razbio taj ružni osjećaj,  a da budem iskren, i kako bih Nosonji lagano dizao tlak.

U prvoj birtiji gdje smo napravili pauzu nakon punih dvadeset i koju minutu vožnje lagano smo se krijepili hladnim pivom, slušali ne pretjerano žučljivu, ali vrlo zanimljivu raspravu dvojice prilično nakresanih momaka, o tome čiji je lovački pas bolji. Jedan od njih tvrdio je da svog ljubimca ne bi htio mijenjati za dvije krave.

Na drugom su se kraju lokala počeli pripremati  glazbenici. Njih  smo  poznavali  iz  viđenja,  pozdravljali  smo  se,  ali  nismo nešto pretjerano komunicirali. Harmonikaš je rastezao neku tešku istočnjačku temu, bubnjar se pripremao za šankom, a zvijezde programa, pjevač i pjevačica još nisu stigli. Nije bilo razloga za žurbu, obzirom da se njihova publika još motala po poljima i oko kuća dovršavajući poslove.

Naš Nosonja, bubnjar-amater u to vrijeme, lukavo je počeo temu o činelama s kolegom koji je  guslio pivo, i polako izvodio manevar koji će na kraju, pretpostavljali smo, završiti pićem i kojom cigaretom na račun neupućenog.

Da ga osujetimo u namjerama, zloba nas je nagnala da dignemo sidro. No, u zadnji čas, dok smo izlazili,  Nosonja je pripaljivao cigaretu za koju se u trenu uspio ogrebati, veselo se pozdravio i naglavce utrčao u auto….

Centralni događaj večeri održavao se na desetak minuta vožnje od prve birtije u kojoj smo se zaustavili, no činjenica da je između bilo još nekoliko vrsnih ugostiteljskih objekata sličnog tipa, i da smo morali zaviriti u baš svaku, produžio je vrijeme putovanja da bi volovska zaprega sasvim sigurno taj put prešla nezamislivo brže nego što smo mi koristili uznapredovalu automobilsku tehniku.

Parkirali smo, i Nosonja je odmah nestao (put šanka, najvjerojatnije,) jer smo mu se opako zamjerili uskrativši mu pušenje NAŠIH cigareta, a i računao se lakše ogrebati za cugu sam, nego s nama dvojicom, i još da mu lagano pijemo krv…

Pred dvoranom su se skupljale plesačice i plesači, modni bi stilisti mogli danima analizirati to šarenilo, bilo je tu kreacija a la Janis Joplin, pa onda mačke u tajicama i sa afro frizurama, pa minice, a sve je ovisilo iz kojeg su godišta pronašle modne časopise, i nakitile se k’o stari fijakeri. Bilo je , doduše, i svježih modnih detalja, no tu se radilo i o curama i o dečkima koji su bili u trendu, tj. najčešće oni koji su imali nekog u Njemačkoj, pa je trendy garderoba isporučivana u vrijeme Uskrsa, Božića i Urlauba.

Što se muških tiče, bile su dvije grupe …ošišani i namirisani, koje smo zvali “šminkeri”, uvijek pažljivo odabranih modnih detalja …ponekad čak i hlače “na peglu”, uredne košulje, zlatni lančići i narukvice, a kao obavezan modni detalj bili su Marlboro i ključevi od auta …tek da “ženske” znaju s kim  imaju posla – da se ima i novaca, a i gdje…

Druga grupa bili smo mi …nemarno obučeni, obično u ono što prvo padne pod ruku (doduše, Levi’s je morao biti prisutan) a nismo bježali ni od iznošenih košulja očeva, starih sakoa, no i to je često bilo pomno odabirano kako bi se izgledalo “ležerno”.

Band (tada su se prestali nazivati VIS -ovima, pa su se pokrstili u rock-grupe) je bučio uštimavajući intenzitet buke, a organizatori su već postavili lokalne snagatore na ulaz, kako se ne bi provlačili kojekakvi, koji ni love za ulaz nemaju.

Zujali smo lagano, sjedeći u bašči birtije i hladili se pivom, Nosonja je zabavljao neke druge ljude i upucavao se svakoj koja naiđe, a mi smo udarili u filozofiju…

Iskreno, nije nam se ulazilo, vrućina je unutri bila nesnosna, a mi nit smo plesali, nit smo pokušavali plesne partnerice odvesti u mrak …repertoar smo znali napamet.

Kako bi se reklo, stari , iskusni lovci su čekali …nije prvi put da čekamo uzalud, ali znalo nam se na fajrontu zalomiti i pokupiti koju razočaranu ovčicu, a da nije baš neka katastrofa na očigled.

Runde su letjele, društvo je dolazilo i odlazilo, a nas nije brinulo ništa …tih se godina, naime, tolerirala vožnja u pijanom staju (ako nikog baš ne utepaš na mrtvo), i čekali smo hoće li se bilo što dogoditi…

Nosonja je znao naletjeti, u prolazu se pokušati ogrebati, ali je uvijek dobio po prstima. Dogovora smo se držali…

Kako se sve događalo u blizi željezničke stanice, vlak je istresao nekoliko rijetkih putnika, onih koji su zakasnili na zabavu, te nešto radnika željeznice koji su se zaputili u svoju birtiju, na još jednu prije spavanja. No, prema nama  je krenuo jedan poznat lik. Čovjek koji je nedostajao na početku priče. Za četvrto sjedište u Princu.

Zvali smo ga Liz. Kožna jakna preko ramena, cigareta u zubima, nasmiješen, ali pogled je odavao pravo raspoloženje. Nešto ga je gadno raspizdilo. Sjedne i naruči turu. Za sebe veeeeliku votku. Po toj vrućini. Pa još jednu.

– Ej, majstore, šta je bilo?

– Pizda joj materina.

– Kome?

– Znaš ti kome.

– Šta je bilo?

– Šta šta je bilo. Ništa nije bilo. U tom je i problem. Ja sve   sredio, buraza i ženu otpremio u goste, kuća prazna, a ona  NIJE DOŠLA.

– Dobro, onda može još po jedna….

Bila je to ljubav. Više su se svađali nego što su normalno razgovarali, a što su radili u pauzama, to samo oni znaju. Mi  tek ponekad slušali. Onako uz pivo …iz dvorišta… On njoj nije mogao obećati vjernost, ona njemu ljubav, onda ona njemu nije obećavala vjernost, on njoj nije bio obećavajuća budućnost i tako u beskraj…

Tješili smo ga jedno vrijeme. Onako, kako samo prijatelji znaju tješiti. Na slamčicu…

Dok se nije ubio do kraja. I mi. I Nosonja. Negdje, s nekim drugima, koji ga još nisu dobro poznavali. Jedino je vozač pazio. Pio je svaku treću rundu.

Onda je nastao šou. Prvo je išao tražiti utjehu u drugim curama. Pa je pokupio jednu. Pa drugu. Išlo mu je tih godina, izgledao je odlično, i znao složiti priču. Ali tu noć, priče su mu izgleda bile tugaljive, čak previše i za shemu zvanu “hvatanje na sažaljenje”. Onda je krenuo plesati. Pa pjevati. Tužne pjesme. Recimo onu naročito tužnu:

…svud oko mene španske lađe, u sredini ja

ko bi mogo da prepliva to sinjeg mora….

Onda smo ga počeli nagovarati da krenemo kući. Jedva smo ga utrpali u auto. Pa je onda htio voziti. Pa je onda zadrijemao.

E, sad je još samo trebalo pronaći Nosonju.

I on je bio solidno nakvašen, mahao je rukama ispred nosa dviju klinki, kojima je bio silno zanimljiv jer su prvi put u životu takvo što vidjele, i krenuo je prema autu kad smo mu zaprijetili da odlazimo bez njega, i kad je kum zacvilio gumama pri kretanju.

Put kući prošao je bez većih incidenata, osim malo isprekidane pjesme veselih prijatelja sa zadnjeg sjedišta, te uredno najavljenog povraćanja, za koje je bilo vremena zaustaviti se da momci to obave u kanal pored puta.

Razočaranog smo jedva probudili kad je trebalo van iz auta, na kraju puta. Pa smo mu pomagali uz stepenice, jer baš su mu noge otkazale poslušnost. Probudili smo ukućane, koji nisu znali treba li se smijati ili plakati… zadnje što smo tu noć od njega čuli , bilo je:  …pokrijte me sa svačim, dok je gurao glavu ISPOD jastuka i tonuo u san.

Nosonja je za to vrijeme mirno pušio cigarete koje su nekom od pijanih gostiju na fajrontu ispale još tamo kod šanka – i to Marlboro original kako se to onda zvalo, u tvrdom pakiranju, Made in USA, i smijuljio se …

Pročitaj prvo dio: Nosonja 1