piše: Nela Stipanić Radonić
Promatrajući trenutačnu situaciju u Hrvatskoj, pada mi na pamet samo jedna misao – ništa nije od jučer, a najmanje mentalitet.
Korupcija (kao i kriminal) imaju svoje povijesne uzroke, tako da nije riječ o pojavama nastalima tek osamostaljenjem Hrvatske, što mnogi uporno žele vidjeti i čuti. Na žalost, te pojave su samo preuzeti obrasci ponašajnja odranije.
Zato bimo se svi trebali pogledati u ogledalo i iskreno reći: – što doista mislimo o ovom zlu?
Jer, ne može biti uvijek za sve kriva “visoka “politika.
Mentalitet koji pogoduje korupciji formiran je u našoj dalekoj prošlosti, još puno daljoj nego što mnogi misle – unatrag posljednjih 200 godina, ali zapravo i još ranije – u doba Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, začinjenog jakim bizantskim utjecajima i pritiscima.
Jer, ako se ne varam, svima nam je ostala u nasljedstvo veoma dugi bizantski model napredovanja, a posebno diplomatskih rješenja koja su uspijevala doći gotovo do svakoga kralja ili imalo važnijeg predstavnika, vlasti kako u balkanskim, tako i u europskim vladajućim krugovima ( a ponajviše baš na ugarskom dvoru).
Nisu li od njih kasnije učili (silom ili milom) i svi ostali “naši” vladari i banovi? A poznato je da se ta diplomacija dičila svojim uspjesima, iako bez ikakvih moralnih skrupula.
Kako je hrvatska povijest tekla isuviše pod okriljem drugih vladara, nije nimalo čudno da je vremenom apsorbila sve devijacije iz tih drugih i stranih krugova. O odgovornosti i ozbiljnoj brizi u novoj i nepoznatoj budućnosti, svjedoči nam u svojim izjavama najprije Stjepan Radić i to baš uoči velikih promjena na pragu dvadesetog stoljeća i nakon raspada Austro-ugarske monarhije:
“Vladati znači učiniti da narod nigdje i nikada ne bude gladan, da narod bude zadovoljan. Vladati znači, dakle, u prvom redu čuvati narod od bijede … Svaki naš čovjek treba da znade da nama sloboda ne smije biti samo gospodska parada, nego da nam ona upravo nameće veliku odgovornost i veliku brigu, najprije i najviše za narodnu prehranu. Kad je do sada u tom bilo zlo, rekli smo, ‘kriv je Madžar, krive su centrale, kriv je sistem ove Monarhije. Sada ćemo, visoki državni sabore, za svaku oskudicu biti krivi mi sami. Suverenost ne znači samo slobodu nego i ogromnu odgovornost’‘.
Znači, imalo se i znanja i volje držati onog jedinog puta, koji jamči razvoj i prosperitet jedne zemlje. No, što se potom dogodilo?
Još jedan šok i razočaranje.
Upravo su stručnjaci koji su proučavali hrvatsku gospodarsku povijest zamijetili da se situacija radikalno promijenila u kodeksu ponašanja pojedinaca nakon stvaranja prve Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca:
(…) sustav zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (…) poslovanje s Europom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Europu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene...), riječi su hrvatske povjesničarke Mire Kolar Dimitrijević, koje je iznijela u: Hrvatska politika u XX. stoljeću, Matica hrvatska.
Također, možemo zaviriti malo i u misli velikog hrvatskog književnika A. G. Matoša, jer mu nitko ne može osporiti da je svojim književnim radom sanjao bolju i uspješniju hrvatsku budućnost:
“ Sav uzgojni naš sistem išao je i ide za tim da stvori činovnike, službenike, dakle da fabrikuje duše podobne samo slušati, da fabrikuje ljudski materijal to bolji što je gori, to jest: što ima manje samopouzdanja i energije. Energični, za sve vrste egzistencije sposobni pojedinac najveći je kapital i jedini temelj našeg narodnog kapitala, koji pada samo zato, jer rapidno pada kult moralni, fizički i intelektualni naših energija u pravcu što veće osobne i privatne inicijative”.
Kao i ove Matoševe riječi: …“Vi dobro znate, da je ponajveća naša strast Evropa, Zapad, Evropa umjetnosti, znanja i slobode, pa ako danas slušamo s poštovanjem svaki novi zvuk te velike kulturne simfonije, ne radimo li isto, što su činili najbolji naši literarni prethodnici?”
A kakva je situacija danas? Sliči li možda još uvijek na ovu Matoševu?
Činjenica jest da danas mnogi, koji su na državnim jaslama (pa kako onda ne bi tek oni u rukama privatnih vlasnika) slijede najčešće jedan te isti obrazac, ili onu narodnu: “Veži konja gdje ti gazda kaže! “ i time misle najprije na svoje položaje i plaće.
A država ? Za nju će se netko drugi pobrinuti (samo što i taj drugi, obično, isto tako razmišlja, pa se vrtimo ukrug).
Ne znam, koliko ih uopće ima, koji se ovome još čude, jer, odavno je to sve postalo normalno i u većini slučajeva, jedni imitiraju druge, bez dodatnih pitanja, a još manje kritike. ( “Važno je da ide plaća”).
Oni, koji pak danas najviše kritiziraju korupciju, veoma su isključivi i radikalni. Oni bi zapravo mijenjali cijelu strukturu društva (a možda i samo ime države da mogu). Oni ne priznaju nikakva kompromisna rješenja, davanje šanse drugima, koji umiju, već samo onima u koje oni vjeruju. Koje su sami odabrali.
Sposoban, ali neovisan pojedinac nije nimalo dobrodošao u ovakvim krugovima. Bolje reći, između njega i onog nesposobnog, ali koji vjerno služi tom sistemu, odabrat će zasigurno ovog drugoga. Bez imalo dvoumljenja.
I tako iz dana u dan gubimo kvalitetne i sposobne ljude, gubimo sve one potencijale, koji bi u jednom uređenom i bez ikakvih pritisaka sa strane sistemu, dali sigurno najbolje od sebe, kao što to vidimo kod brojnih naših stručnjaka u inozemstvu.
I gdje smo sad? Ponovno skoro na samom početku.
Zato se bilo kakvim uspjesima u budućnost možemo samo nadati, kao što se i cijela Europa godinama nadala da će Grčka izaći iz krize. Pa je sada u agoniji.
Ali, mi doista možemo i zaslužujemo bolje od ovoga do sada. Jer, veoma je tužno imati skoro sve u rukama, a ne htjeti to iskoristiti u svoju korist:
“Na raspolaganju nam je do 2020. čak 11 milijardi eura za kohezijsku politiku, poljoprivredu i ruralni razvoj, te razvoj ribarstva. Njihovim povlačenjem možemo iz trenutne stagnacije prijeći u razdoblje gospodarskog rasta. Hrvatska vanjska politika premalo je usmjerena na razvijanje gospodarskih i diplomatskih odnosa sa srednjoeuropskim i zapadnim partnerima.” (potpredsjednik Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta, mr. sc. Andrej Plenković)
Nije li možda ova posljednja rečenica o izboru partnera, ključna ili posljednje zvono za uzbunu gospodarstvenicima i napose diplomatima?
Jer, ulog je, čini mi se, bio prevelik, da bismo ga samo tako prokockali.