TIŠINA PRETVORENA U GLAS

IZ DRUGIH MEDIJA …sbplus
tekst i foto: Emil Cipar
Slavonski Brod/Ovih dana kada obilježavamo dvadesetgodišnjicu pada Vukovara, oživljavaju se mnoge bolne uspomene na događaje za koje bi svi željeli da se nisu nikada dogodili. Prognani, zatočeni, ranjeni, razdvojeni … javljaju se za riječ. Svaki od njih je svjedok jedne agresije koja se polako zaboravlja, koja se želi zaboraviti…
Na svjetlo dana izlaze novi zločini, do sada nepoznati. Sve je to još bolnije, jer mnogi počinitelji nikada za njih nisu procesuirani, nisu kažnjeni, žive tu među nama… i svaki susret s njima nanosi žrtvama nove rane.

U Gradskoj knjižnici promovirana je jedna knjiga za koju bi svi željeli da nije nikada ugledala svjetlo dana. Knjiga se zove „Sunčica”, autorice Marije Slišković, a izdala ju je Hrvatsko društvo logoraša i Udruga „Sunčica”.

Sunčica je djevojka stara kao agresija na Vukovar. Bila je tada beba i sa svojom majkom zatočena u rodnom gradu. Pred njenim dječjim očima neprijatelj joj je silovao majku, a njeno tijelo prekrio je vojničkom jaknom. I tako bezbroj puta. Počinitelj je ipak dobio svoj sudski proces, a u njemu je Sunčica navedena tek kao maloljetni svjedok.

Nije žrtva! Za hrvatsko pravosuđe ona nije žrtva.

Sunčica je morala napustiti Vukovar i ne živi u njemu. Susjedi, nekadašnji počinitelji zločina prijete joj da će doživjeti istu sudbinu kao i njena majka prije dvadeset godina. Hrvatska država se ne brine o njoj, o njenim traumama. Za nju ona nije niti jedan broj na listi onih koji su strahote rata osjetili neposredno.

Silovanja hrvatskih žena u Vukovaru bili su svakodnevna pojava. O tome se šuti, jer nitko ne želi o tome pričati. Počinitelji to ne žele, hrvatsko pravosuđe ne želi, hrvatska politika ne želi …ali niti žrtve nisu voljne doživljeno proživljavati još jednom.

Marija Slišković je nakon dugogorišnjeg rada ipak uspjela pronaći 14 žena koje su našle snage i hrabrosti ispričati svoju sudbinu. Objavila je njihove iskaze u knjizi pod nazivom „Sunčica”.

Njihovi iskazi su teške optužbe. I ne osuđuju samo počinitelje nego i hrvatsko društvo koje ne želi vrednovati žrtvu koja je ugrađena u njene temelje.

Dvije žene govorile su o svojim događajima u Gradskoj knjižnici. Bili su to iskazi za koje bi svi prisutni voljeli da ih nikada nisu čuli, da se dogođeno nije dogodilo.

Snježana Maljak i Ružica Erdelji, još jednom su proživjele traume od prije dvadeset godina. Tihim glasom iznijele su ono što im nije uspjelo u dvadesetgodišnjoj šutnji potisnuti iz sjećanja. Bolne su to uspomene, koje može izliječiti samo apsolutni zaborav.

Ali zaborav je nemoguć. Žrtve ga ne mogu zaboraviti, jer se dnevno susreću sa stvarima i osobama koje ih podsjećaju.

Svaka uspomena, svaki novi susret sa počiniteljima …zadaje nove boli. Ali najviše boli zadaje ignorancija i zaborav hrvatske države, koja za njih ima samo licemjerje. Na patnjama ovih žena izgrađena je država koja ih je jedina zaboravila i ne priznaje im status žrtve.

Knjiga je mala. Vidi se na njoj da su sredstva koja su uložena u njeno izdavanje bila vrlo skromna. Ali ipak je to jedna knjiga koja sadrži teške optužbe. Ipak je to knjiga bez koje se neće moći napraviti povijesni udžbenici. Knjiga je to za koju bi mnogi bili presretni da nikada niti nije objavljena.

Knjiga pita: Želimo li stvarno svoju povijest pisati u šutnji? Knjiga opominje: Ma kako ona bolna bila …istina mora na svjetlo dana. S njom …i samo s njom možemo i moramo živjeti dalje. „Sunčica” je naša realnost isto tako kao što je realnost i činjenica da su neki počinitelji visoki dužnosnici u hrvatskoj politici danas.

Nizu poniženja koje zbog nekih viših interesa i „zajedničke budućnosti”, kao Hrvati moramo podnositi, priključilo se jedno novo. Vukovarske žene doživjele su višestruko poniženje. Ponižene su kao žene, kao majke, kao supruge, kao susjede i …kao Hrvatice. Šutnja i ignorancija o doživljenom …novo je silovanje hrvatske nacije.