KAJ GOD!
piše: Ivek Milčec
Čez oblok gledim
kak lišće pada
a stabla ostaju gola.
U misli vraća se
mračna jesen Vukovara:
agonija, užasan krik,
vapaja i bola…
Ove stihove darujem gradu-heroju u povodu dvadesete godišnjice pada pod krvavu jugočetničku čizmu koja je razaranje Vukovara obilježila zločinačkom pjesmom “Biće mesa, klaćemo Hrvate.”
Monstruozni stih bila je najava stravičnog zločina na Ovčari, progona preživjelih Vukovaraca preko minskih polja i zatvaranje zarobljenika u srpske koncetracijske logore u kojima su mnogi podlegli strahovitim mučenjima gdje su gažena sva njihova ljudska, međunarodna i Božja prava.
Znamo kako se završila ta strašna Vukovarska agonija a isto tako znamo da su mnogi zločinci amnestirani i danas slobodno žive u gradu na Dunavu kojemu su nanijeli toliko zla i bola. Vođe jugosrbočetničke soldateske preblago ili samo simbolično su kažnjeni (Šljivančanin) i danas se sotonski otvoreno u lice smiju žrtvama, pravdi i pravici.
Pa tko nakon svega može monstrumima oprostiti nek oprosti, ali ja neću! Ne mogu oprostiti zbog svih ubijenih, masakriranih, obeščašćenih, mučenih i protjeranih stanovnika Vukovara, Škabrnje, Borovog naselja i drugih hrvatskih gradova i sela koji su osjetili što znači krvava četnička čizma i mržnja prema svemu što je hrvatsko.
Ne mogu im oprostiti i zbog onih mladih ljudi koji se, vidjevši kolonu tenkova iz Srbije, nisu uplašili, ostavili su svoje obitelji i prijatelje i otišli …slabo ili nikako naoružani u neizvjesnu i neravnopravnu borbu. Nisu otišli u borbu zbog simpatije prema bilo kojoj političkoj stranci, otišli su zbog ljubavi prema domovini i svome narodu.
Bili su svjesni da mogu biti ranjeni ili ubijeni, ali želja obraniti Vukovar bila je jača od straha i svega onoga što bi ih moglo zadesiti. Branitelji Vukovara kao i svi ostali aktivni učesnici Domovinskoga rata istinski su heroji, moramo na njih biti ponosni i zahvaliti im na njihovoj žrtvi. Međutim, mnogi od njih nakon svršetka rata ostali su bez radnih mjesta i mogućnosti novoga zaposlenja, pa se danas snalaze na sve moguće načine kako bi prehranili sebe i svoje obitelji.
Mnogi su razočarani što su neki od najviših državnih dužnosnika pokrali i opljačkali vlastitu zemlju pa na upit da li bi ponovno išli u rat za Lijepu našu, zamisle se i vrlo često ne odgovore na postavljeno pitanje.
Pred neki dan postavio sam susjedu Štefu slično pitanje na koje mi je odgovorio odprilike ovako: “Da se danas zarati ne znam kaj bih savjetoval sinu. Možda da ode u Njemačku, Austriju ili koju drugu zemlju, zaradi puno love pa neka se onda pravi velikim Hrvatom kak su se pravili mnogi koji su, kad je trebalo poći u rov, zbrisali preko granice a nakon povratka u zemlju nisu osuđeni kao dezerteri nego su bili cijenjeni kao uspješni poslovni ljudi.”
Moj rođak, ratni invalid, na slično postavljeno pitanje odgovoril je da je danas podstanar i nije kao neki (koji su nakon par gemišta “slučajno” nastradali pucajući si u nogu) dobili stan, povoljan kredit itd. Da ima pravde i pravice …smatra moj rođak, svima koji su ukrali državi novac, nekretnine ili druga dobra, trebalo bi oduzeti svu imovinu, ali ih ne bi strpao u zatvor, jer i tamo ih moraš hraniti i liječiti od raznih “duševnih” bolesti.
Na kraju osvrta na Vukovarsku tragedije ne mogu ne spomenuti pismo Samoborca g. Jože Prudeusa objavljenog u Večernjaku (19.11.og.) u kojem, između ostaloga piše, citiram: “…Pitam nije li netko iz Ministarstva školstva trebao uputiti naputak (koliko ih je nevažnijih stizalo svih 20 godina!) u sve hrvatske škole sljedećeg sadržaja: -U petak, 18. studenog u svim školama u prijepodnevnoj smjeni redovna nastava prekida se nakon drugog sata, a zatim svi učenici viših razreda osnovnih i svi srednjih škola neka prate tv prijenos iz Vukovara… -Ili nešto slično. Tada se ne bi dogodilo da odlikaš jedne škole na pitanje o Domovinskom ratu prije pet godina (svjedočim) odgovori: “To je bilo kada su se borili seljaci koje je vodio Matija Gubec protiv Tahija!” Sic!
Pa makar trenutačna vlada bila samo “tehnička”, ovdje je zakazala i tehnički, a moralno 100%. I više. Vukovarska okupacija i slom grada Golubice ipak je više od predizbornih preokupacija.
Predizborna utrka ušla je u svoju odlučujuću fazu u kojoj Hadeze ne stoji najbolje i svaki kiks Kukuriku koalicije, kojoj se smiješi pobjeda, dođe joj kao melem na ranu. Tak je netom izabrani Varaždinski gradonačelnik, Goran Habuš na proslavi Martinja previše ozbiljno shvatil “biškupov blagoslov” i dobro potegnul iz pehara-srabljivca.
Na povratku kući, skrivil je lakšu prometnu nesreću u kojoj nema ozlijeđenih ni veće materijalne štete koju je mogel s oštećenom vozačicom riješiti na licu mjesta. Ali, imal je peh jer ga je vozačica oštećenog vozila prepoznala i pozvala policiju. Može se pretpostaviti da je oštećena, članica ili simpatizerka Hadezea kojemu je gradonačelnikovo pijanstvo došlo kao naručeno pa je sutradan Kosorica pred novinarima prozvala HNS i Kukuriku koaliciju kao kamikaze na ulicama i autocestama.
Goran Habuš prekrižen je na izbornoj listi, ali ostavku na gradonačelničko mjesto ne želi dati s obrazloženjem da bi novi izbori Varaždince previše stajali a u gradu ima itekako puno posla kojeg valja dobro obaviti.
Nakon gradonačelnikovih izmjerenih 1,5 promila ima dosta njegovih sugrađana koji su stali u njegovu obranu riječima… “Gledajte, mi smo Zagorci i volimo si popiti, ali nismo zato pijanci …uostalom, zar nije Ivan Jarnjak, dojučerašnji prvi zagorski Hadezeovac jednom prilikom rekel da “Zagorci imaju 0,5 promila već u zraku, a onda prejdeš polak kletice i zgrabiš 0,5, pa spiješ dva gemišta i pak si taman”. Vidite, kak je Jarnjak, nesvjesno pomogel stranačkom protivniku i potvrdil staro pravilo da ponekad treba imati glave skupa.
Da se u predizbornoj kampanji ne bi samo špotalo Habuša i Čačića, pobrinul se drugi gradonačelnik, onaj splitski. Naime, Željko Kerum, novi partner vladajuće stranke …pozdravil je novinare ispred Hadezeove središnjice preko puta džamije, znakovitim pozdravom, “rad oslobađa”.
Poslije se opravdaval da ne zna kaj znače te riječi jer je on rekel “da treba raditi”, a zločesti jugonovinari prišili mu nekaj kaj nije rekel. Uostalom, on niti ne zna za Auschwitz i slična mjesta gdje se “humano i bezbolno” umiralo. Bit će veselo, kada Kerum i njegova seka, Jacinom milošću sjednu u saborske klupe. Mogli bi čak nadmašiti Rojsa i Antu Kovačevića, koji će, sasvim sigurno, ostati u trajnome sjećanju svih “rvackih” građana.
Da je Petar Čobanković, ministar i potpredsjednik Hadezea, svestran ne samo u resoru poljoprivrede nego i u ostalim sferama života …znamo! Tak je ovih dana iz njegove “radionice” izašla nova ideja koju bi trebalo čim prije realizirati i sprovesti u djelo. Zapravo, radi se o viziji razvoja hrvatskih sela u kojima je potrebno stvoriti uvjete života kao i u gradu.
Znači,t reba imati fitness i wellness gdje bi se nakon napornoga rada ocvali neženje (kojih je sve više pa nam je natalitet katastofalan) mogli opustiti i izmasirati pa tak “osvježeni” krenuti u lov na žene.
Ne zna se jel je ministar Čobi namjerno izostavil internet koji je, uz fitness i wellness, možda najvažnija karika u traženju budućih nevjesta. Već sada, nakon upoznavanja prvo od pitanja je da li si (je) informatički pismen (a) pa će se u skoroj budućnosti i brakovi sklapati jednim klikom.
Dakle, možda je ministar-vizionar na prvo mjesto trebal staviti Internet, jer oprat se moreš i u seoskom potoku, ali lajkat možeš samo na kompu. Teško će ocvali neženje naći životnu družicu ak ne buju kužili fejsspiku i riječ lajkanje. Jer kaj vrijedi sto grla stoke u štali ak ne kužiš govor današnjice: “Lajkaj me” (gospođe srednjih godina) ili “Polajkaj me” (uglavnom djevojke). Nema frke, čim to skužiš smatraj se informatički pismen.
Jedan podatak posebno zabrinjava sve one koji su zaduženi za zdravlje nacije. Naime, prema statističkim podacima Hrvati su u 2010.potrošili 10 posto više lijekova nego godinu ranije. Najviše je porasla potrošnja lijekova za smirenje kaj je jasan pokazatelj do kuda nas je dovela vladavina “desne ruke”. Zato, svi oni koji žele da ista garnitura i nadalje vodi našu zemlju nek dobro razmisle i nek se ne igraju s našim zdravljem i još većom depresijom.