Marijana Dokoza
Rekla sam kad sam bila dijete; otići ću jednoj drugoj zemlji,
Stvoriti ću život i pronaći radost,
Sramila sam se postojanja,
U trošnoj kućici pokraj rijeke
Ali djetinje moje nije poznavalo čežnju,
Niti sam slutila što su sjećanja, ni želja, a što uistinu radost,
Jer bijaše mi moja trošna kućica,
veća od radosti
Govorila sam kako ću promijeniti svijet,
A promijenila sam sebe,
Ne sluteći, odvojila sam jedan dio,
I ostavila ga u trošnoj kućici
Kamo god da se okrenem i pogledam,
Vidim onaj dio sebe koji nije sa mnom,
Kad bih ga mogla dotaknuti, uhvatiti i ne puštati,
O koja bi to radost bila.
Kad sam bila dijete mislila sam,
Kako je svijet toliko velik,
Ali nije,
Sav je u mojoj maloj trošnoj kućici