KAFKINA TUGA

 Marijana Dokoza
Prilikom susreta sa voljenim Kafkom,
Na um mi padoše neobične misli,
Upitah se; tko li je proputovao mojim mislima,
U ovim prošlim trenutcima.

Tada upitah njega; zar si morao biti toliko nesretan?
Što li je probudilo toliku tugu i stvaraš li stihove još uvijek?
Možda anđelima činiš ljepotu!
Gostuje li tuga još uvijek i u novome ti domu!

Učini mi se da mu čujem glas,
Ah, vjerojatno bijahu samo moje misli,
Ipak; zar tuga ne čini stih stvarnijim i pjesmu bližom srcu,
Pa zar nije korisna!

Ah, da ponekad, istina je.
Dobro dođe!
Ipak, samo stoga jer je ljudska duša prečesto traži,
I nepotrebno!

Čini mi se da se probuditi ne možeš; reče mi Kafka ili moj um,
Svejedno je, jer je dovoljno živo i doista stvarno!
Zar bih mogli dozvoliti da umireš u sjećanju,
Na moje dane!

Oh, Kafka, doista se pitam;
Kriješ li se u pjesništvu koje se gubi okolo čovjeka,
Dozivaš li stih u vremenu koje nas guta,
Šapat lišća voljela bih osluhnuti!

Bijah sretna u granama koje su šumove nosile,
Osluškujem priče svakog lista,
Voljeni me Kafka naučio
Promatrati tebe očima pjesnika!