ROKERSKI DNEVNIK
piše: Miroslav Bičanić-Toza
Ona je pijuckala svoj likerčić umjereno.
Damski.
Sakriven iza povišenog dijela šanka.
Kruškovac. Svatovski.
Bez zadnjih namjera. Barem za sad.
Dok ne vidi s kim ima posla.
Prvo proba.
On je otišao na pišanje.
Nije mu smetao žestok smrad amonijaka.
To se podrazumijevalo.
Kao i žuti prljavi pisoar.
I napukla školjka, žrtva obračuna, koji je završio bez ljudskih gubitaka. Školjku su ni krivu ni dužnu zveknuli protupožarnim aparatom, a promašili glavu nesretnika koji je tamo potražio spas.
Pregledao je svog dilbera.
Sve je bilo na svom mjestu.
Nakvasio je platnenu maramicu, i za svaki slučaj ga obrisao, zlu ne trebalo. Ipak je on bio uredan čovjek.
Izašao je van.
Provjeriti bicikl.
I poslušati, ne čuje li se pjesma kakvog pijanog društva koje se poželjelo promjene.
Pa bi moglo doći ovamo smetati.
Vladao je mir.
Bijeli stupovi dima vukli su se prema nebu.
Težili zvijezdama.
U daljini, na glavnoj ulici , ubrzano su promicale zgurene i zakukuljene spodobe.
Kroz debelo blato i dvije tri cigle na putu.
Tako je bio čuo na radiju. Neki dan.
E svašta ti danas pjevaju. ….
Ništa više nije kao prije.
Ponudio je da ju otprati do stana.
Ajd dobro, rekla je.
Šta da otprati.
Povest će ju.
Pogledala je van.
Nigdje nikakvog auta.
Upita čime ju to misli voziti.
Uzvrpoljio se.
Nije mu bilo ugodno.
Čitav dan uzalud.
Sve zalihe šarma i dopadljivosti je skoro potrošio.
Zapalio cigaretu.
Paaaaa …beciklom…
I gledao je kako pere čaše.
Prala je već čiste.
I pepeljare je prala.
I mislila svoje.
Hvatala ga je vrtoglavica.
Jebemti moju sreću.
Joj jesam konjina.
Onda misao …šta si ona umišlja.
Ko da su oni što imaju aute bolji.
Ja sam barem pošten.
Ništa ja njoj lag’o nisam.
A i ljepši sam od onog glavonje što joj se nabacivo
pitanjima: oš kupit drva. Oš da ti kupim šporet.
A glavurda mu ko globus.
Ona je još jednom prebrisala šank od ultraplasta.
Pregledala jel ugašeno električno kuhalo.
Pokupila utržak koji će ujutro predati gazdi.
Jer se večeras nije pojavio da naprave obračun, mora da je kod neke svoje bančio, i na nju trošio sve što je ko birtaš mukotrpno stekao ovih godina…
Pomogao joj je da obuče kaput.
Pogledala ga je u oči.
I rekla: ajdemo.
Razgaljen, stavio ju je na ramu bicikla.
Zaboravio staviti štipaljku na nogavicu.
Jebeš sad nogavice.
Mirisao joj je kosu, miješali su se miris jeftinog duhana kojeg je preko dana sakupljala na radnom mjestu, i miris ne puno skupljeg laka za kosu.
I vozio tako da izbjegava lokve s vodom.
I nakrivio svoj karirani šeširić.
I nabacio šeretski osmjeh.
I popravljao je raspoloženje pjevušeći:
Ovim šorom nikad blata nema…
Samo sada i kad kiša pada…
Pročitaj Slavonski bluz 2. dio