IZ DNEVNIKA JEDNOG NAPUŠTENOG MAČIĆA
piše: Sonja Smolec
Bio je to jedan običan četvrtak. Nisam ja znao koji je dan, to sam čuo od ljudi koji su me uzeli s ceste. Znao sam samo da sam jako, jako gladan, da me boli glava, da jedva mogu disati jer mi je nosić bio začepljen od sasušene krvi, desno oko bilo je upaljeno, naotečeno i zatvoreno i stalno su mi curile suzice. Obrve i brkovi bili su spaljeni, na desnom obrazu boljele su me otvorene rane. Toliko mi je bilo loše da se više niti ne sjećam kako sam ovdje dospio i tko mi je sve ovo napravio. Fali mi mama. Još nedavno je bilo tako dobro. Samo sam trebao ispružiti šapice i u njenom mekom, toplom krznu našao bih sisu punu finog, toplog mlijeka. Nikako da shvatim zašto je odjednom nema a ja ne znam naći put do nje i svoje braće i sestara.

Stajao sam na autobusnoj stanici u Velikoj Gorici. Čekao sam hoće li nekome od onih koji su u obližnjoj pekari kupili pecivo pasti na pamet da mi dobace koju mrvicu. Ništa. Ponekad bi netko u prolazu pogledao u mom smjeru i jednostavno produžio dalje. Popuhivalo je pa  sam se stisnuo uz staklo obližnje banke. Tu je kroz neku rupu dolazilo malo toplog zraka pa je bilo malo ugodnije.

A onda sam ih ugledao. Četiri noge. Stale su i okrenule se prema meni. Podigao sam glavu, ne nadajući se previše. Nisam se oglasio, ionako me do sada nitko nije slušao. Bili su to jedna žena, na glavi joj duga dlaka. Do nje muškarac. Da. Sad sam bio siguran da gledaju baš mene. Prišli su i rekli mic mic. To sam razumio. Za svaki slučaj sam ih još malo gledao s onim okom koje mi je bilo otvoreno. Protegnuo sam se da vide koliki sam. Nisam imao baš nešto za pokazati. Podragali su me. Kako je to godilo! Konačno je nekom stalo do mene.

Žena se sagnula i podigla me. Bila je tako nježna a njene ruke tako tople. Dobro mi je pogledala lice. Pogledao me i muškarac koji je bio pored nje. Pomilovao me po glavi i rekao da nemam više od mjesec i pol dana, možda dva meseca. Pažljivo sam slušao o čemu govore. Nisam razumio njihov govor već način na koji su govorili i gledali me. U ženinom naručju bilo je tako toplo. Stisnuo sam se i čuo kako joj srce kuca.

Odnijeli su me. Malo sam se bojao, ali sam se opustio od nježnih dodira i čekao da vidim što će biti. Čim smo došli kod njih doma, dali su mi jesti. Bilo me strah da će mi netko hranu oteti ispred njuškice pa sam se u početku bunio i javljao režanjem, ali se nije dogodilo ništa. Nisam mogao vjerovati. Sve u zdjelici bilo je moje! Žvakao sam kako sam mogao. Žena mi je nježno pogledala u usta i rekla da mi fali desni, donji očnjak ali da će mi srećom, za koji mjesec, narasti novi. I taj zub mi je netko izbio a ja se ne sjećam kada i kako.

S druge strane hodnika gledala me jedna mačka. Velika i lijepa. Širom otvorenih očiju iznenađeno je gledala u mene. Podsjetila me na mamu. Ali, ova je samo nezadovoljno puhnula u mom smjeru, odmaknula se i nastavila me promatrati iz daljine kao da nikad u životu nije vidjela nikog sličnog meni. Šteta. Pokazali su mi gdje mogu na WC. Ako se to nama, malim macama pokaže na pravi način, mi to lako pamtimo. Volimo to raditi na za to određeno mjesto. Volimo čistoću. Kad sam obavio što sam morao, pohvalili su me. Podragali su me između ušiju. I ja sam njima zahvalio tako da sam počeo presti na sav glas a onda mi se pridrijemalo.

Ne znam koliko je vremena prošlo kad sam se probudio. Nisam se mogao sjetiti gdje sam ali bilo je ugodno toplo. Prošetao sam da malo razgledam. Na donjoj polici, ispod knjiga, našao sam hrpu malih loptica. Pustili su me da se malo igram a onda mi pogledali pod rep i rekli da sam dečko, toplom vodom nježno su mi oprali šapice, očistili nokte, očistili lice, maknuli krmeljčiće. Zatvoreno oko namazali su mi s nečim što je tako godilo jer je odmah manje boljelo. Očistili su mi i uheka. Namazali su mi i ostale rane a onda me napudrali s nečim mirisnim i malom četkicom počešljali dlaku. Na malom, ružičastom nosiću mi je ostala još jedna flekica ali će s vremenom i ona nestati. Izvagali su me i oprezno me cijelog pregledali. Rekli su da imam samo šesto grama ali da sam inače zdrav, da mi nije ništa polomljeno, da sam vjerojatno bio u nekom dobrom, čistom leglu, da nemam buha ni drugih vanjskih nametnika  koji znaju gnjaviti mace. Jedino, eto, nisam imao sreće.

Budući da sam odmah shvatio da je u kući ona velika maca gazdarica, nije mi preostalo ništa nego da se probam izboriti za svoj dio teritorija. Stvorio sam strateški plan ali u tome nisam bio baš jako dobar. Kad god sam se s njom htio igrati, okrenula se i otišla od mene. Nije bila zainteresirana. Pokušao sam se igrati njenim repom, ali, joj! Neda! Ipak, sretan sam što se ne buni što koristim njen WC i što znam, onako bezobrazno, njoj ispred nosa, zabiti njuškicu u njenu hranu i još k tome mrmljati. Jednom sam se usudio progurati pored nje dok je jela, a ona – ništa! Samo me gleda onim svojim velikim, lijepim očima. Valjda vidi kako sam mali i jadan pa joj se ne da gubiti vrijeme sa mnom. Nekoliko puta smo se onjušili, skoro prijateljski, ali, ona je gazdarica, ona diktira način ponašanja, a ja samo mogu biti sretan da nije neprijateljski raspoložena. Sve manje puše na mene, čak i onda kad se usudim skočiti i prileći u njenu blizinu. Oprezno me odmjerava od glave do sve četiri šape i vrha repa. Kad god mogu pozivam ju na igru.

Bilo je to prije deset dana. Nakon svakodnevnog mazanja, oko je ozdravilo, otvorilo se pa sad vidim puno bolje. Sve rane su zarasle. Ponovo su me vagali. Sad već imam kilu i tristo grama. Rekli su da super napredujem. Nisam siguran ali mislim da su mi polako počeli rasti brkovi i obrve. Shakira, to je maca koje sa mnom dijeli gotovo sve, još uvijek se drži pomalo rezervirano, a ja bih se tako volio sklupčati pored nje! Podsjeća me na moju mamu!

Pokušao sam spavati na krevetu, uz noge, ali nije išlo. Volim spavati na miru, a ne, čim se Sonja okrene ili pomakne, da se moram premještati. Dozvolili su mi da po noći spavam na stolici. Do sada sam naučio da se ona odaziva na ime Sonja a onaj mladi čovjek koji se rado igra sa Shakirom i sa mnom je Vedran. Meni su dali ime Čičo. To ime dolazi od riječi čičak, jer se volim igrati žnirancima. Zakvačim se za njih i ni makac.

Jako volim papati jer sam prije nego sam došao ovdje, dugo bio gladan, morao sam se snalaziti kako sam znao, a nisam znao mnogo, pa me još uvijek strah hoće li kad pojedem ono što je ispred njuškice i kasnije biti hrane. Volim i spavati. Kad se dobro istrčim, izganjam sve loptice, zgužvani papirić, komadić staniola, kesten, pluteni čep, odvežem Vedranove tenisice, jurnem za Shakirom da vidim da li se predomislila,  pa se ipak možda hoće irati, kad porazmještam sve papuče, pomazim sa svim ukućanima, zatvorim okice i idem spavati. Još uvijek sanjam mamu i kako papam njeno mlekeco. To je tako dobar osjećaj da se moram protegnuti od sreće, pa ispružim šapice koliko god mogu.

Budim se kad ogladnim. U to vrijeme obično moram i na WC. To je najčešće oko sedam sati u jutro. Ako Sonja još spava onda odem do nje, nekoliko puta je nježno šapicom taknem po ruci i kažem mrrrr mrrrrrr da zna kako trebam njenu pomoć. Naime, vrata sobe su noću zatvorena kako bi i ja i Shakira mogli, svaki u svojoj sobi, na miru spavati. Da nam ne bi slučajno palo na pamet da se noću, iz bilo kojeg razloga, ganjamo. Da, to sam skoro zaboravio. Shakira ponekad zaboravi na svoje dostojanstvo pa se malo igramo lovice. Stidljivo mi je prišapnula da su i nju tako našli, samo da je ona bila još manja od mene.

Do sada sam naučio puno toga. Gledam što radi velika maca pa se i ja tako ponašam. Vidim kako je Shakira dobra, kako voli svoje domaćine i na svaki mogući način im svojom dobrotom uzvraća pažnju i ljubav. Nije mi samo jasno kako se tako dobro razumiju! I ja želim biti takav! Naučila me kako se u kupaonici voda može piti na lavabou. Dok nisam znao, hvatao sam vodu šapicama, u početku je bilo zanimljivo ali sam onda bio sav bio mokar.

Ovdje mi je jako dobro ali sam shvatio da tu neću moći dugo ostati. Čuo sam ih kao govore da me vole ali da ne mogu u tako malom stanu imati dvije mace i da moraju naći nekog u koga bi imali povjerenja, nekog jako, jako dobrog tko bi brinuo o meni. Nekoga tko bi me mazio, pazio, igrao se sa mnom i hranio me. Nekoga tko bi me čuvao u kući ili stanu i ne bi me pustio na dvorište ili cestu da opet nastradam.

A onda, jednog dana, došli su ljudi koje nisam poznavao. Dva velika i jedan mali čovjek duge kose koji me nježno mazio. Svi se me gledali, razgledali, igrali se sa mnom, rekli su da sam prekrasan, na što sam se ponosno prošetao ispred njih, visoko uzdignuta repa, a onda me stavili u kutiju i odnijeli. Vidio sam kako me Sonja tužno gleda pa sam ju pozdravio s jednim tihim mijao.

Našao sam se u novom domu, u velikoj kući s puno mjesta za istraživanje. Odlučio sam provjeriti kako je ovdje. Bilo je puno više mjesta nego kod Sonje. Mogao sam trčati po stepenicama gore dolje ali mi nisu dali da zavirim svugdje gdje sam htio. Dobio sam i nove igračke i mačji zahod. Odmah sam im pokazao da se znam njime služiti. Kapali su mi uheka pa sam se ritao jer su bili vrlo nespretni tako da je kapi bilo više po meni nego u uhima. Nisam se ljutio, mislio sam, naučiti će. Onaj manji čovjek, a bila je to djevojčica, jako me mazila. A onda je već drugi dan pošto sam bio ovdje, počela kihati i šmrcati. Rekli su jer njihovoj curici smeta moja dlaka, a njoj da se više ne smije sa mnom igrati i da moram nazad k Sonji. Bio sam zbunjen. I bio sam jako, jako žedan.

Opet su me utrpali u onu kutiju, ali sada se više nisam vozio naprijed u autu. Kutiju u kojoj sam bio i vreću s pijeskom, strpali su u prtljažnik gdje mi se nije sviđalo jer je smrdjelo po benzinu. Bilo je mračno, neudobno i stalno sam se tresao.. Kad sam ponovo ugledao svijetlo, vidio sam da sam opet u domu onih ljudi koji su me našli na cesti. Nisam mogao vjerovati! Ona ista žena! Primila me, podigla i zagrlila tako nježno da je moje malo mačje srce poskočilo od sreće. Od oduševljenja nisam mogao prestati presti. Kad sam se malo smirio provjerio sam gdje su igračke i gdje je hrana. Sve je bilo na istom mjestu. Jedva sam čekao da se dobro napijem vode!

Evo, da se još jednom predstavim. Ime mi je Čičo ali me možete zvati i micko. Meni to ne smeta. Star sam oko tri i pol mjeseca što znači da sam još uvijek beba. Dečko sam. Skoro potpuno sam bijele boje, samo na glavi imam dvije – tri male sive flekice. I repić mi je siv i čupav. Volim se igrati, valjuškati i maziti. Brusim noktiće tamo gdje su rekli da smijem. Najradije bih ostao ovdje gdje sam sada mada znam da je samo privremeno. Imam jednu tako običnu novogodišnju želju, da nađem dom. Imam veliko srce koje ću pokloniti onome tko će me znati paziti, maziti, voljeti i čuvati.