Sonja Smolec
Svoj prvi sad dobio je od tate, daleke 1990. godine, za odličan uspjeh u školi. Bio je kvalitetan i skup. Kupio mu ga je nekih šest mjeseci nakon što ih je obojicu njegova mama ostavila.
Otišla je na rad u Njemačku, ali Tomo je, iako je još uvijek bio dijete, osjećao da se ona nikada neće vratiti. Nije mu to nitko rekao ali je njegova nježna dječja duša to svakodnevno govorila.
Svakih mjesec dana slala je pismo naslovljeno na njega, nikad nije vidio pismo naslovljeno na očevo ime. Otac nije otvarao njegova pisma. Nije pitao što piše. Bilo je tu uvijek tek desetak riječi:
Dragi sine, meni je dobro, kad zaradim dovoljno poslat ću novce da i ti dođeš ovdje. Nedaleko mog stana je škola. Ima ovdje i druge djece iz domovine. Bit će nam dobro.
Voli te mama.
– Tata, pitao je, kad će se mama vratiti? Često je pitao ali odgovora nije bilo. Pitao je opet a otac je rekao:
-Otišla je u ponoć pa se možda u ponoć i vrati.
Nije shvaćao.
Stavio je sat na ruku i svaki tren provjeravao vrijeme. Nije ga samo zanimalo koliko je sati, kazaljke koje u laganim trzajima mijenjaju svoje mjesto i kruže li kruže. Očaravao ga je zvuk, koji je iako tih, stalno tiktakao kao srce nekog živog stvora. Rijetki su bili njegovi vršnjaci koji su imali takav sat. Svi su nosili digitalne satove koji nisu imali kazaljke. Njegov je bio poseban, ne samo po izgledu i pravom kožnom remenu, već i po točnosti. Unatoč tome, Tomo je kasnio na nastavu, ulazio bi ili sekundu prije nastavnika, ili sekundu iza njega. Ušuljao bi se i uz zid polagano hodajući na vrhovima prstiju, otišao na svoje mjesto.
Svake večeri ostajao bi budan i čekao ponoć.
Neki bi ga nastavnici samo pogledali preko ruba naočala i s neodobravanjem klimnuli glavom. Shvatio je da će uskoro, ne promijeni li se nešto, razrednica na razgovor pozvati oca.
Svako jutro budio se umoran. Namjestio je sat da zaostaje za stvarnim vremenom i tako pokušao naći izgovor za svoje kašnjenje na nastavu. Takva igra nije dugo trajala. I razrednica je vidjela da takav sat sigurno ne kasni. Pozvala je oca na razgovor, a onda je otac njega pozvao na razgovor i “privremeno” mu oduzeo sat, “dok se ne uozbilji”.
Otac je sat pospremio u vitrinu, iza staklenih vrata koja su se zaključavala. Tomo je svaki dan uporno stajao i gledao kako se kazaljke miču i kako su uskoro stale jer nitko nije navijao kotačić kako bi se feder mogao ispočetka, švicarskom preciznošću odmotavati i pokazivati točno vrijeme.
I dok je tako stajao misleći da će se tata smilovati i vratiti mu sat – vrijeme je prolazilo i on bi opet zaboravio otići u kuhinju, gdje je na zidu visio starinski, drveni sat s kukavicom koja je već odavno utihnula, provjeriti vrijeme i opet bi kasnio u školu. Dani su svi bili jednaki, osim što je nekad padala kiša a nekad ne.
Sjeo bi za stol na kojem nije bio tanjur, mama nije bila ovdje pa ga je stavio on sam. Posložio je i pribor za jelo ali ručak nije imao i tako bi sjedio i mislio ni o čemu i čekao da se tata vrati i donese kruh i mlijeko i povrće, a možda i salamu. Kuhalo se rijetko kada. Jeo je suhi dvopek i pio čaj koji je sam pripremao. I oca je uvijek dočekala njegova šalica. Nikad nije rekao da je dobar, ni da je loš, niti hvala. Sjeo bi tako i gledao nekud u prazno.
Sat je i dalje bio zaključan. Tata nije pokazivao nimalo interesa da ga izvadi iz vitrine i ukine “privremeno”.
Vrijeme je prolazilo. Počeo je rat. Otac je ostao bez posla ali je unatoč tome svaki dan jutom odlazio i donosio nešto hrane. Tomo nije znao gdje je odlazio. Otac nije govorio a on nije pitao.
Od mame mjesecima nije bilo nikakvih vijesti. Prošla je i godina. Unatoč svim problemima razred je završio kao jedan od najboljih. Otac je svjedodžbu pogledao tek na trenutak i zajedno s pohvalnicom pospremio u ladicu. Nije rekao ni bravo, nije ga pogladio po glavi kao što je to, dok je bio manji radila mama. Ruku mu je položio na rame, na kratko, kao slučajno. Kao da se boji. Umjesto da se raduje, očev dodir ga je smetao.
***
Dječak je obilazio mjesta gdje je znao da su ljudi odlagali novine. Uvijek je nešto tražio, listao. Kad bi našao to što mu treba, uzimao bi novine kući a drugi dan ih vraćao tamo gdje ih je i pronašao.
Jednog se dana, dok je čekao da se otac pojavi s nešto namirnica, jer bio je gladan, dosjetio se da bi mu drugi sat mogla poslati mama. Dugo je razmišljao o tome. Bit će to sat koji mu nitko neće oduzeti. Pogotovo ne otac. Molit će mamu da mu na pozadinu sata dade ugravirati nešto lijepo.
Odlučio je napisati joj pismo. Iz metalne kutije, koja je bila pored šećernice, i u kojoj su nekada, mada rijetko, bili bomboni, izvadio je nekoliko metalnih novčića, tek onoliko koliko je bilo potrebno da kupi poštansku marku a da ne bude očito da je uzeo novac.
Za kovertu nije imao. Izvadio je list iz bilježnice za geometriju, onaj čisti, bijeli, bez linija i pažljivo ga savinuo i zalijepio da izgleda kao omotnica za pismo. Iz bilježnice za hrvatski jezik izvadio je još jedan list da može napisati pismo, uredno, onako ravno po crtama jer kad bi pisao bez crta, premda mu je rukopis bio primjereno dobar i uredan, nikako nije uspijevao pisati ravno. Riječi bi išle malo uzbrdo, malo nizbrdo i onako napisane plavom kemijskom olovkom više su sličile na morske valove.
Pisao je da je otac bio bolestan. Da ga još nisu zvali na frontu. O svom odličnom uspjehu u školi. Htio je da se netko veseli, da s nekim podijeli strah, radost, tugu, da je nekome stalo. Zamolio je mamu da mu pismo pošalje na školu.
Odgovor je stigao prije nego se nadao. Razrednica se ljutila. Nije bio običaj da učenici primaju pisma na školsku adresu. To nije bilo u redu. Tražila je objašnjenje. Pred njom je polako otvorio pismo i počeo čitati.
Dragi sine,
Žao mi je što mi se tek sada javljaš. Zar ti otac nije pokazao sva ona pisma koja sam mu poslala? Mislim da ti je trebao reći da smo se rastali. Ima tome već više od godine dana. Dovoljno si odrastao da to shvatiš.
Ni riječi o satu. Dalje nije mogao čitati. Suze su ga gušile ali nije mogao zaplakati. Sklupčale su mu se poput tvrdog klupka negdje pored srca i nisu htjele van.
Pismo je palo na pod. Izašao je iz kabineta. Zaboravio je otići u razred po torbu i knjige. Satima je lutao ulicama. Kad se vratio, na kuhinjom stolcu bila je odložena njegova torba. Na stolu su bile dvije šalice za kavu. Ispijene. Nije znao odakle im kava. Otac je stajao pored prozora i gledao u vrt. Nije se okrenuo niti dao ikakvog znaka da je čuo sinov dolazak.
U jutro, njegov sat bio je položen na malom noćnom ormariću pored kreveta. Pokazivao je točno vrijeme. Pored sata bilo je nekoliko novčanica i papirić. Za hranu. Tog dana otac je kao i uvijek otišao, ali se nije vratio.
Od tada je prošlo više od dvadeset godina. Još uvijek se nejasno sjeća policije, socijalnog radnika. Ništa nije shvaćao. Lebdio je u zrakopraznom prostoru gdje nikog i ničeg nema. Samo bol. Shvatio je da tate nema. Ni sad ni ikad više.
Nekoliko dana proveo je kod tete, mamine sestre, ali ona je imala svoju djecu, troje njih, i o njemu nije mogla brinuti. Gdje su bili bake i djedovi? Ostala rodbina? Gdje je bila mama? Zašto nije došla? Možda je?
Ah, da, tako je, nije mogla doći. Pucalo se. A onda nije mogla doći jer se ponovo udala. Onda je dobio sestru koju je samo jednom vidio na slici. Čak se nije imalo što vidjeti. Mali bijeli zamotuljak za koji mu je rečeno da se zove Mateja. Zamolio je tetu da mu da mamin broj telefona, adresu. Bilo što. Rekla je da je mama preselila, da će se uskoro javiti ali pisma više nisu dolazila.
***
Mora požuriti da ne zakasni. Danas, točno za dva sata, polaže diplomski. Razrednica iz osnovne škole obećala je doći. Bila je tako ponosna na njega. Doći će i njegova djevojka.
Što se desilo s kućom gdje su stanovali? Morat će se negdje raspitati. Sve je nestalo u nekakvoj magli zaborava kroz koju se povremeno pojavljuju lica ljudi koja nije poznavao, koji su ga ispitivali o njegovom životu s ocem. Zna da je šutio.
Što im je mogao odgovoriti?
Sjetio se dana kad su ga smjestili u učenički dom. Kad su ga primali morao je pokazati što sve ima od osobne imovine. U torbi su, među stranicama dječje knjige bajki koju mu je mama kupila za šesti rođendan, našli nekoliko stotina iz novina precizno izrezanih slika muških ručnih satova.
Pogledao je na sat. Kopča je pukla. Treba novi remen. Maknuo ga je s ruke i stavio u džep. Još uvijek je, i nakon toliko godina, pokazivao točno vrijeme.