KAKO JE BILO NA EUROPSKOM KONGRESU “CHANCE EUROPA 2020” U BERLINU
tekst i foto: Martina Budimir
Požega -Berlin/Ovaj je put u Berlin bio jubilaran. Po deseti sam se put vratila meni dragom gradu. Po peti su put učenici moje škole jedini predstavnici Hrvatske na Europskom kongresu. S nestrpljenjem svake godine očekujemo raspisivanje natječaja za meni najdraže natjecanje međunarodnog karaktera. Uvijek se sa znatiželjom veselimo novom natjecanju i prilici i časti da sudjelujemo na kongresu.
Iako je do sada bilo dozvoljeno natjecati se u različitim medijima, te smo uvijek birali onaj najjači, film, ove godine ni slutili nismo da ćemo morati potpuno promijeniti strategiju. Kategorija kratkog videa nije niti ponuđena. Izabrali smo najsličniju – Power Point Prezentaciju. Novi medij, novo iskustvo, nova skupina učenika, nove strepnje i neizvjesnost. Trebalo je prvo odabrati temu, dovoljno zanimljivu i blisku mladima, ali opet dovoljno ozbiljnu i relevantnu. Netko je u razredu slučajno spomenuo nešto što se pretvorilo u polazište našeg projekta. Tema je bliska mladima i izaziva pozornost, i odmah smo znali, to je to.
Prošlog se ljeta po medijima vrtjela priča nestale djevojke s Juga Hrvatske, potresla je sve, usjekla se i mojim učenicima u misli, rastužila ih i dirnula. Iako samo teorija, sama mogućnost da je njihova vršnjakinja završila u rukama trgovaca ljudima, naljutila je Jelenu, Valentinu i Ivana. Navrlo je odmah nekoliko prijedloga, sjećanja na pročitano ili viđeno i u čas se razvila ideja kako mladima, ali i onima starijima ukazati na problem i na mogućnosti njegova rješavanja. Natjecanje i kongres „Chance Europa 2020“ za svoj cilj ima stvaranje scenarija Europe 2020. godine kako bi se mlade ljude potaklo na promišljanje svijeta i društva oko sebe, na aktivno uključivanje u rješavanje problema i na sukreiranje bolje Europe. Pasivnost i inercija mladih nikako nisu opcija.
Neki su nas podaci o modernom ropstvu šokirali. Neke su fotografije sablažnjavale, pa čak i rasplakale. Nekoliko je tjedana trajalo istraživanje, slaganje prezentacije, tehničko uljepšavanje. Puno su puta učenici, uza sve svoje obaveze, ostajali nakon nastave ili dolazili u suprotnu smjenu, puno su puta za vrijeme nastave, uz maksimalno razumijevanje ostalih profesora, radili na projektu i za projekt. Telefoni i elektronska pošta stalno su bili užareni, a kod nekoliko tehničkih problema spremno su uskočili profesori informatike, bilo savjetom bilo svojim vremenom. Na koncu, pet do dvanaest …kako to obično biva …veći tehnički problemi, panika, strka i strah da rad nije poslan u onom obliku o kojem je trebao.
Brzom se odgovoru organizatora nismo nadali. Odabir kandidata za Kongres obično potraje. No, ne i ovaj put! Uslijedilo je organiziranje putovanja. Trebalo je obaviti sve prije puta, naći zamjenu, a učenici su, jer je kraj polugodišta, dio predmeta morali odgovarati neposredno prije puta jer ih u ključnom tjednu neće biti.
I došao je taj dan. Nazvat ćemo ga “najuzaludniji dan” ikada, a opet tako smislen i svrsishodan. Putovanje je trajalo dugo. Smiješno je da let zrakoplovom traje puno kraće od puta iz Slavonije u Zagreb. Put i višesatno čekanje u zračnoj luci zaista znaju iscrpiti. Još se jednom pokazalo kako je svijet malen, jer je istu tu dvanaestsatnu torturu prošla i jedna Požežanka koja godinama živi u Berlinu. Zajedno je lakše, kroz priču i kavicu, prebroditi čekanje.
Da će prvi dan biti jako naporan, znali smo još u Požegi, ali sami smo to odabrali i isplatilo se. Upravo stoga je taj dan bio posebno smislen i svrsishodan. Ugostio nas je gospodin Josip Juratović, pokazao nam zgradu Reichstaga, ispričao prošlost i sadašnjost zgrade i institucije i na kraju nas toplo i srdačno ugostio u svom uredu. Sve to uz pratnju drage prijateljice, Sonje.
Pendelverkehr in Berlin – tko nije doživio, ne zna kako može zagorčati kretanje po gradu. Debelo iza pola noći, konačno smo ipak došli do hotela. Ni sama ne znam kada i kako sam zaspala, toliki je bio umor na kraju prvog dana.
Propustili smo program prvog dana, no drugi je dan učenicima ipak bilo tako lako uklopiti se u svoju skupinu i početi raditi na temi koja im je dodijeljena. Na kongresu u sklopu programa Mladi na djelu organiziranom pod pokroviteljstvom gospođe Androulle Vassilliou, povjerenice Europske komisije zadužene za obrazovanje, kulturu i mlade, sudjelovalo je 70 mladih Europljana. Navečer, odlazak na prijem u Ministarstvu vanjskih poslova, domjenak i konačno mrvica slobodnog vremena, obilazak nekoliko znamenitosti, hrabri pothvat Ivana i Jelene na Riesenradu i manje od sata vremena u Alexi, pred zatvaranje. Nije potrebno ni spominjati kakav je umor, ali i zadovoljstvo nakon prvog radnog dana.
Srijeda je bila malo smirenija, cijeli dan radionice i snimanje radio emisije u FEZ-u, najvećem berlinskom centru za djecu i mlade. Za mene poseban dan, susret sa starim prijateljima iz okolice Berlina. Dan je završio tulumom i druženjem s ostalim sudionicima kongresa.
Četvrtak je bio Dan D. Završetak rada i snimanja i na koncu prezentacija rezultata kongresa lokalnim i europskim političarima. Mala zamjerka organizatorima: Zbog kraćeg trajanja kongresa ove godine većina je sudionika morala ranije napustiti ovaj završni, najsvečaniji i najvažniji dio kako ne bi propustili let za doma, u druge gradove Njemačke, u Švicarsku, Finsku, Bugarsku, Gruziju ili Češku. Mi smo ostali do kraja jer četvrtkom direktnu liniju ionako nemamo. Rano poslijepodne ostavili smo za ostatak razgledavanja i za shopping, trebalo je kupiti suvenire i poklone prijateljima iz razreda, članovima obitelji i možda još kojoj, posebnoj osobi…
U petak susret s obiteljima, osjećaj kako smo proživjeli nešto posebno i ovaj put, ali i osjećaj da je moglo još potrajati. Bilo je slatko, ali kratko, malo je nedostajalo onog osjećaja povezanosti među sudionicima kongresa jer su se u trenutku kada su se počeli zbližavati, već morali rastajati.
Meni je ovo još jedno divno iskustvo i pokretač za dalje, jer nakon ovakvog lijepog i uspješnog putovanja, sjetim se iznova kako ima smisla ulagati u mlade, kako ih ima smisla poticati da uče njemački jezik, kako ima smisla dati im priliku, šansu, stvoriti svoju Europu 2020. Sve se poklopilo, pa smo na prvim vijestima na putu kući čuli prekrasnu informaciju, dobrodošli smo u Europi. Iako, reći ću Vam tajnu, mi to ionako znamo jer svaki put jesmo doživljeni kao ravnopravni i kao pripadnici velike i šarene, bogate europske zajednice.
Evo ….i učenici su napisali nekoliko riječi o putu u Berlin …
Jelena Andrijević: -Unatoč hladnoći bilo je super, upoznala sam različite ljude iz različitih država, stekla jedno novo iskustvo.
Valentina Dumančić: –Put u Berlin mi je bilo jedno jako lijepo iskustvo. Radionice u FEZ-u i sve ostale aktivnosti su bile odlične i sve bih vrlo rado ponovila.
Ivan Prudky: -Stvarno je bilo hladno u Berlinu, ali to nije pokvarilo dojam. Odlično sam se proveo, a i upoznao sam nove ljude, kao npr. iz Finske ili Bugarske. Preporučujem svima!
…a ja ću samo još dodati da mi je drago da postoje ovako pristojna, marljiva i dobra djeca i čestitati njihovim roditeljima na odgoju. Bravo, imate prekrasnu djecu!